Zamislite situaciju:
U formi ste života. Dolazite u Tokio na Svjetsko prvenstvo. U ponedjeljak ujutro nastupate na Nacionalnom stadionu u kvalifikacijama i u zadnjem hicu osigurate ulazak u finale koje se održava baš na vaš 29. rođendan. Par minuta kasnije hitac je poništen zbog tehničke pogreške sudaca i ostvarenje sna pretvara se u noćnu moru.
Upravo se to dogodilo našem reprezentativcu Matiji Greguriću. Njegov hitac u trećoj seriji kvalifikacija bio je dovoljan za finale i isprva je priznat, no nekoliko minuta kasnije označen je kao prijestup. Razlog? Prsten unutar bacališnog kruga, koji je trebao biti pravilno postavljen, podignuo se kada ga je Matija lagano zahvatio tenisicom. Problem je što prsten uopće nije bio ispravno namješten, što je kasnije i priznato, a u međuvremenu ispravljeno za drugu kvalifikacijsku skupinu.
Matijina službena žalba odmah je predana, ali nije prošla – sudac je ostao pri svojoj odluci i Greguriću je uskraćeno finale. Hrvatski atletski savez nije se mirio s time te je idući dan organiziran novi sastanak s predstavnicima Svjetske atletike. Na njemu su, uz Matiju i njegovog trenera Rolanda Vargu, sudjelovali izbornik Damir Bošnjak, član Izvršnog odbora HAS-a Matija Kikelj i član tehničkog vodstva reprezentacije Ozren Čučković. Delegaciju je primio tajnik Žalbenog vijeća Pierce O‘Callaghan, zajedno s video-arbitrom koji je donio spornu odluku.
Nakon brojnih objašnjavanja i rasprave, Svjetska atletika priznala je pogrešku i ispričala se, no odluka je ostala nepromijenjena – Gregurić se u finale neće vratiti. Obrazloženje je bilo da bi to bio presedan i da se odluka Žalbenog vijeća ne može poništiti. Istodobno su najavili izmjene pravilnika, kako bi se spriječile slične situacije u budućnosti, a Matiji su kao kompenzaciju dodijelili pozivnicu za Ultimativno prvenstvo u Budimpešti koje se premijerno održava sljedeće godine.
Iako će to biti vrijedno iskustvo, teško može ublažiti gorčinu trenutka. Gregurić je umjesto u finalu, na svoj rođendan bio na tribinama, a kasnije umjesto da je slavio s kolegama, ostao je sam u sobi, gledajući u zid i razmišljajući o propuštenoj prilici.
Ovo je situacija koju teško može razumjeti netko tko nije u vrhunskom sportu. Treniraš cijeli život za taj trenutak, za ulazak među 12 najboljih. Mučiš se cijelu godinu, sve podrediš treningu i sportu, i onda ti na kraju netko to “ukrade”… U sportu koji je vrlo egzaktan, sve se mjeri štopericom ili metrom, ovakve subjektivne procjene i pogreške su nedopustive.
FOTO: European Athletics
