Proteklih dana objavljeno je više članaka vezanih uz smrt Vilima Rimca. Kako su u njima navođeni detalji iz njegovog života, donosimo jedan drugačiji pogled i osobno viđenje jednog od njegovih dugogodišnjih kolega trenera:
“Vili, kako smo ga zvali, bio je odličan trener i još bolji čovjek. Širokim osmjehom i društvenim duhom privlačio je ljude oko sebe. Volio im je pomagati i pritom nije sebe stavljao na prvo mjesto. Tomislav Kukin, Žarko Martinek, Darko Varošanec i Margita Papić bili su dio onih s kojima je bio u bliskom kontaktu.
Druženja s njim su uvijek bila posebna. Obojica smo bili putoholičari pa se to nerijetko događalo izvan Zagreba.
Sa sjetom se prisjećam druženja u Rimu prije više od 25 godina. Šećući po Rimu od Colosseuma, preko Plazza di Spagna, Piazza Venezia i Navona sjajno smo se zabavljali pa smo bacili svaki po novčić u Fontanu di Trevi, ne bi li se (kako priča kaže) ponovno vratili u Rim.
Dok sam se ja bavio historiografijom, Vili me je podučavao talijanskim sirevima i vinu. U Bazilici svetog Petra bili smo na misi koju je predvodio Ivan Pavao II. poseban doživljaj, a Vili je o tome kasnije pričao kao o Wojtylinom blagoslovu. Često smo se prisjećali toga.
Nosio je u sebi posebnu energiju, optimizam bez granica uz poetičnost i senzibilitet koji može imati samo netko tko je odrastao na šibenskoj južini.
Inovacija kod njega nije nedostajalo, prvi je u našoj atletici stvorio nešto što se danas zove stručni tim i spretno pronalazio sponzore. Uvijek s planom, bez lutanja. Tada se to nije zvalo tako, ali Vili je bio čovjek za „projekt“, imao ih je puno u varijanti ideje, realizacije i provedbe. Društvo ljubitelja Bakalara bio je samo jedan od sjajnih projekata koje je kreirao.
U jednom djelu sam prolazio s njim kroz nekoliko ljudski teških situacija, ali i tad je bio svoj, nije klonuo duhom. 'Velik frajer' u pravom smislu riječi.
Jednog atletičara koji je došao iz Kanade, upitao sam po čemu je posebna hrvatska atletika. Odgovor je bio „Rumors“ što bi po našem prijevodu bilo – „tračevi“. Uz svu osebujnost koju nosimo svi mi iz atletskog svijeta (svatko sklon svojoj istini i stvarnosti), Vili je i tu bio poseban. Nije se bavio drugima, govorio loše o njima.. Živio je dosljedno u svom filmu pa čak i kad mu je to odmagalo – nije odustajao.
Hedonist, s dobrim humorom. Kreirao bi ga na zadanu temu ali je mogao i dobro improvizirati. Nasmijao nas je stotine puta.
Signore Viljemo, kako sam ga zvao davno u Rimu ali i dugo kasnije, nije bježao od svojih snova. Ljudi poput njega kao da su ostali u dobrim starim vremenima i više ih nema. Svijet se i zbog toga promijenio. Vili je ostavio trag i mi koji smo imali sreću podijeliti vrijeme s njim, nećemo ga zaboraviti."
Foto: Renato Branđolica
