Mlađahna preponašica Mia Wild (2006. godište) jedna je od velikih nada hrvatske atletike koja se iskazala sjajnim ostvarenjima protekloga ljeta. Mlađa juniorka AK Slavonija-Žita odazvala se na intervju kako bi ju pobliže upoznali naši čitatelji.
Koliko dugo treniraš i kako si krenula na atletiku?
"Treniram već devet godina, upisala sam se 2013. u Vinkovcima na nagovor mame koja je bila atletičarka. Došla sam iz plivanja te mi se ispočetka zaista nije dalo trčati, ali kako sam redovito trenirala i postajala sve bolja, naposljetku sam zavoljela atletiku.
Kada si shvatila da je utrka na 100 metara s preponama tvoja disciplina?
"Shvatila sam to poslije prelaska u Osijek, odnosno nakon što mi je trener postao Saša Šešum. Počeli smo trenirati prepone početkom 2019. i pokazalo se kao pun pogodak."
Članovi tvog kluba poznati su po tome što su najglasniji na tribinama prilikom natjecanja, koliko ti znači njihova podrška i koga bi izdvojila iz svoje ekipe?
"Svi volimo što se međusobno tako glasno bodrimo i bitna mi je ta podrška, a izdvojila bih Melani Bosić, zato što s njom najviše idem po natjecanjima i pripremama. Ali tu je još i mnogo drugih mojih prijatelja, poput Petre Šešum i Anje Veg."
Koja si škola i kako usklađuješ školske obaveze s treninzima? Razmišljaš li već o izboru fakulteta?
"Idem u drugi razred Prirodoslovne gimnazije u Osijeku. Još od šestog razreda trebala sam putovati iz Nuštra u Osijek tako da sam već odavno navikla kombinirati učenje s putovanjima i treninzima. Zato danas imam vrlo dobre ocjene, a razmišljam o studiju medicine ili farmacije."
Pripadnica si zlosretne pandemijske generacije tinejdžera, kako si preživjela doba zabrane treniranja na stadionima i misliš li da te je to zakočilo u razvoju?
"Za vrijeme proljeća 2020. kada nismo smjeli trenirati ja sam zapela u Nuštru, dok su svi ostali iz kluba bili u Osijeku. Trener mi je slao sve što trebam raditi, ali u Nuštru nema atletskih staza, pa sam morala trčati na šljaci. Srećom sam zadržala kakav-takav kontinuitet treninga pa me nije toliko zakočilo, ali definitivno mi je usporilo napredak i bilo mi je jako teško natjerati se ići na treninge posve sama."
Kada si prvi put pozvana u hrvatsku reprezentaciju i kakav je bio osjećaj?
"Bilo je to 2019. na peteromeču kadetskih reprezentacija. Nisam nikako očekivala poziv budući da sam tada bila mlađa kadetkinja, ali, iako sam bila mlađa od svih, uspjela sam na svojoj utrci biti četvrtoplasirana, a osvojili smo i zlato na štafeti te srušili državni rekord."
Bio je to početak tvoje reprezentativne priče koja je trenutni vrhunac dosegla na ljetošnjem Europskom olimpijskom festivalu mladih u Banskoj Bistrici. Bilo je to izrazito turbulentno natjecanje za tebe – teške kvalifikacije pa senzacionalno slavlje s osobnim rekordom u finalu?
"Tamo sam došla kao jedna od cura s boljim rezultatom, a u kvalifikacijama sam otrčala vjerojatno najgoru utrku u životu na preponama i jedva ušla u finale. Mislim da su me nakon toga svi osim mog trenera otpisali iz borbe za medalju. Međutim, onda smo im pokazali da nas se nikada ne smije podcjenjivati! No, moram priznati da ni sama nisam očekivala da ću iz osme staze uzeti zlato."
U finalu si s blagim vjetrom u prsa istrčala fantastičnih 13.46, odnosno samo tri stotinke sporije od mlađejuniorskog državnog rekorda koji je samo mjesec dana ranije postavila Jana Koščak na mlađejuniorskom Prvenstvu Balkana u Baru. U kakvom si odnosu sa svojom kolegicom iz reprezentacije?
"Od svih iz mlađejuniorske reprezentacije najbolja sam upravo s Janom. Na stazi smo rivalkinje, a izvan nje dobre prijateljice. Baš radimo planove da se nađemo i izvan terena, ali zbog silnih obaveza to zasad nažalost nije moguće."
Čeka te još jedna sezona mlađejuniorskog staža, ali već neko vrijeme se dosta natječeš i na juniorskoj visini prepona, koja je zapravo najviša, jednaka seniorskoj. Predstavlja li ti problem stalno "prešaltavanje" s jedne visine na drugu?
"Ranije mi je predstavljalo stanoviti problem trčati i jedne i druge prepone u istom tjednu bez zasebnih treninga, ali ovo ljeto sam shvatila da tu više nema nikakvih problema. Nakon što se to određeno vrijeme kontinuirano vježba, tijelo se sasvim navikne te je dovoljno odraditi zagrijavanje uoči utrke.".
Da je vrijeme prilagodbe završilo, potvrđuje i podatak da si s vremenom 14.13 već sada na 15. mjestu seniorske vječne ljestvice na 100 metara s preponama. Jesi li znala za to? "Nisam ha-ha, pa super!".
No, nije čitava sezona prošla idilično. Sportaši se nose s velikim pritiskom očekivanja, što si na svojoj koži osjetila na mlađejuniorskom Prvenstvu Hrvatske u Karlovcu. Bila si među favoritkinjama, a u finalu si diskvalificirana zbog krivog starta. Što se dogodilo?
"Da, pukla sam pod pritiskom koji sam isključivo ja sama na sebe stavila jer sam si nametnula za cilj da pod svaku cijenu istrčim normu za Europsko mlađejuniorsko prvenstvo u Jeruzalemu. U startnom bloku su mi se sve misli poremetile zato što zaista nije bilo preostalo mnogo prilika da se dohvati ta norma, ali sam je srećom kasnije ostvarila, i to na posljednjem mogućem natjecanju.".
U Jeruzalemu si bila 11., kasnije je uslijedio EYOF, a bilo je tu i Prvenstvo Balkana, kao i mnoga druga natjecanja koja iziskuju duga putovanja iz Osijeka. Je li te umorio tako žestoki natjecateljski ritam?
"Da, ove godine sam prvi put iskusila pun intenzitet natjecateljske sezone. Najveću iscrpljenost osjetila sam poslije povratka iz Jeruzalema, nakon kojeg su odmah uslijedila druga važna natjecanja, a uhvatio me teški umor i poslije EYOF-a. Tijelo definitivno trpi u takvom ritmu i bilo mi je potrebno neko vrijeme da se posve regeneriram.".
Imaš li svoje sportske idole?
"Pa nemam baš klasične sportske idole... Zapravo su mi najveći uzori moji rivali, poput Jane Koščak. Oni su mi ujedno rivali, motivacija i potpora u svemu."
Pratiš li druge sportove? Koji su ti interesi izvan sporta?
"Joj, ne pratim baš druge sportove... Volim pogledati gimnastiku na olimpijskim igrama. Znam da je nogomet sad aktualan, ali slabo pratim Svjetsko prvenstvo u Kataru, nisam čak gledala ni prvu utakmicu Hrvatske. Što se tiče interesa izvan sporta, zaista ih ne stignem imati uz treninge i školu."
Kad smo već kod nogometaša, tvoj klub dijeli stadion Gradski Vrt s NK Osijekom. Nogometaši će uskoro preseliti na novoizgrađeni stadion Pampas, hoće li to promijeniti išta za osječku atletiku?
"Njihova selidba će nam stvarno mnogo pomoći. Prije svega, njihov odlazak je preduvjet za renoviranje tartan-staze koje bi se, čini se, trebalo uskoro dogoditi. Pored toga ćemo napokon moći trenirati na travnjaku koji sada ne smijemo koristiti, a treninzi na travi su nam doista bitni."
I za kraj, koji su ti ciljevi za sljedeću sezonu?
"U dvoranskoj sezoni ciljevi su odraditi sva državna prvenstva, ići na Serbian open u Beogradu, koji je miting srebrne kategorije i, naravno, sačuvati se od ozljeda. A nadam se i normi za mlađeseniorsko Dvoransko prvenstvo Mediterana u Valenciji. Što se tiče sezone na otvorenom, glavni cilj je Europsko juniorsko prvenstvo u Jeruzalemu. A po pitanju daljnjeg popravka osobnog rekorda, imam zaista velike ambicije i puno želja, ali to ćemo ostaviti za jedan kasniji intervju da se slučajno ne ureknem.".
