Sljedeći na redu za intervju je motkaš Ivan Paravac. Ivan je član AK Slavonija-Žito i već je na samom početku sezone pokazao da je u sjajnoj formi.
Odmah na prvom natjecanju ove godine na domaćem terenu je znatno popravio svoj prošlogodišnji osobni rekord skočivši 5,34 m što ga je svrstalo na visoko drugo mjesto na ljestvici najboljih hrvatskih motkaša svih vremena.
Samo tjedan dana kasnije, postao je državni mlađe seniorski prvak i još popravio svoj osobni rekord koji sada iznosi odličnih 5,40m.
Ivan je, što se tiče većih natjecanja, do sada nastupio na Europskom prvenstvu za mlađe juniore u Gyoru 2018., a za ovu godinu je siguran putnik na Europsko mlađe seniorsko prvenstvo koje će se održati od 13.-16. srpnja u finskom gradu Espoo.
Što Ivan kaže o svom napretku, što je po njegovom mišljenju potrebno da bi netko skakao s motkom i zašto pušta brkove, pročitajte u nastavku.
Kako i kada si počeo trenirati atletiku, odnosno skok s motkom?
Prije 10 godina sam počeo trenirati atletiku, te sam se odmah opredijelio za skok s motkom. Trenera je privuklo moje višegodišnje treniranje gimnastike, te me nedugo nakon prestanka treniranja gimnastike zvao na trening skoka s motkom.
Već si 2019. kao junior prvi puta preskočio 5 metara (5,02m), prošle godine si znatno popravio svoj rekord vani (5,23m), a ove godine si već u siječnju debelo nadmašio taj rezultat skočivši 5.40 m. Jesi li očekivao takvo otvaranje sezone?
Ovaj rezultat sam već dugo očekivao, no nikako se nisu mogli poklopiti svi aspekti treninga. Krajem prošle sezone sam bio siguran u ovo što je slijedilo jer sam već tada pokazao napredak, prvotno u sigurnosti, a zatim i u svim ostalim sposobnostima.
Prošle godine si prekinuo suradnju s Hrvojem Livančićem i počeo trenirati s Atilom Salajem. Kako je došlo do promjene trenera, zašto si se odlučio baš za Atilu i smatraš li da je upravo promjena trenera razlog tvog napretka?
Nažalost, dogodila se situacija da se doveo u upit Hrvojev ostanak u klubu (zbog razloga koje ne bih htio navesti). Atila Salaj je u to vrijeme bio drugi trener skoka s motkom u klubu, stoga je bilo logično prijeći u njegovu grupu.
Prvo što je utjecalo na moj „skok“ u rezultatu je bila Atilina pristupačnost i otvorenost. U njegovoj grupi zajedno s Ivanom (Horvatom) i Bornom (Cikom) došao sam u dobru atmosferu i napredak se brzo uočavao. Osim toga, smatram da je Atila svjestan svojih grešaka te se konstantno trudi ispravljati iste što ga čini izvanrednim mladim trenerom. Shvaćanje i prihvaćanje mojih osobina također je osnova odnosa trenera-sportaša za koju smatram da je temelj svakog takvog odnosa, te temelj za izgradnju dobrih rezultata.
Kako izgleda trening jednog motkaša?
Kao i za svaku atletsku disciplinu, potrebno je razvijati cijeli spektar fizičkih sposobnosti. Ono što dosta odskače od ostatka atletskog svijeta jest osjećaj za zalet i sam ubod (početak skoka).
U savršenom svijetu, nakon cijele pripreme za skokove, dolaze puni zaleti i tvrde motke te je cilj treninga izvesti što bolju tehniku i samim time skočiti što više. No, to često ne bude tako. Mnogo faktora može utjecati na nespremnost na samom treningu što zapravo rezultira lošim skakanjem ili čak prođe trening bez skakanje uopće. Naravno, takvi treninzi su nepoželjni i poduzima se svaka mjera da se izbjegne takvo stanje (mjerama oporavka, promjenom opterećenja), ali treba naglasiti da se i iz takvih treninga može puno naučiti.
Motivira li te dodatno to što treniraš s Ivanom Horvatom – našim najboljim motkašem ikada?
Naravno! Ono što je kod tog odnosa posebno je to što mi Ivan nije samo trening partner već i dobar prijatelj kojeg uvijek mogu pitati za savjet i mišljenje znajući da ću dobiti smisleni odgovor. Uvijek me svojim postignućima motivirao i tjerao na napredak, čak i kada je bilo najteže trenirati i uvijek ću mu biti zahvalan na svemu što je omogućio, kako meni, tako i svim osječkim motkašima.
Što bi izdvojio kao najdraži trenutak u svojoj sportskoj karijeri?
Poprilično sam siguran da nemam jedan trenutak koji bih izdvojio jer gledam na svoju karijeru kao kumulaciju uspona i padova, pozitivnih i negativnih iskustava koje sam prikupio. Svaki osobni rekord, osvojena medalja, riješen problem je pozitivan trenutak koji ne bih isključio iz ukupnog iskustva cijele karijere.
Skok s motkom je vrlo opasna disciplina kod koja za posljedicu može imati vrlo teške ozljede. Jesi li ti imao neku težu nezgodu ili ozljedu prilikom skoka s motkom? Je li te ikada strah, odnosno imaš li tremu prije skakanja?
Uvijek postoji određeni strah pri skakanju, ali to nije strah na koji svi ljudi prvo pomisle kada se spomene skok s motkom. Biti na visini ne predstavlja problem jer se cijeli skok odvije u vrlo kratkom vremenu i sportaš zapravo ni ne primijeti koliko visoko je od tla.
Ono što se javlja je neobjašnjivi, iracionalni strah od samog uboda koji se potencira nesigurnošću. U prevedenom, kada se bojim, ni sam ne znam čega se uplašim.
Natjecateljska trema za mene je potpuno pozitivna stvar jer se zbog nje usmjerim na ono što trebam raditi i rijetko kada zapravo odradim natjecanje kojim nisam zadovoljan.
Na svu sreću, nikada nisam imao težu nezgodu koja se dogodila za vrijeme skakanja iako me motka bezbroj puta vratila na suprotnu stranu, no ponavljanjem istih tehničkih grešaka dogodila se ozbiljnija ozljeda leđa koja je trenutno pod kontrolom. Ali poprilično sam siguran da je većina skakača s motkom prošla isto tako da to ipak malo olakšava situaciju.
Što je po tvom mišljenju potrebno da bi netko bio (dobar) motkaš?
Osim spektra fizičkih sposobnosti, s naglaskom na brzinu, eksplozivnu snagu te koordinaciju, potrebno je mentalno biti spreman. Znatan napredak skakača se vidi tek nakon što se skakač uspije riješiti već spomenutih iracionalnih strahova. Tek tada skakač može doći do svoga punoga potencijala. Za razliku od drugih disciplina, mala nesigurnost može značiti ne preskočenu početnu visinu na natjecanju ili čak ozbiljniju ozljedu.
Što studiraš i kako usklađuješ treninge i fakultetske obaveze?
Najveća ljubav u cijelom mom životu je bio sport, stoga je bilo logično nastaviti obrazovanje u tom smjeru. Upisao sam Kineziološki fakultet u Osijeku kako bih mogao nastaviti aktivno trenirati te se dodatno educirati o samom planiranju, programiranju i provedbi treninga.
Fakultet sam po sebi nije zahtjevan, ali si slobodno vrijeme popunjavam izvannastavnim aktivnostima poput istraživačkog rada. Ono što smatram bitnim je da mogu lagano stvoriti poveznicu između svega što radim na treningu te onoga što učim na fakultetu, te se tako usavršavam na oba fronta.
Ove godine smo vidjeli i malu promjenu imidža – puštaš brkove. Ima li neki poseban razlog za tu promjenu?
Cijela ekipa s treninga zajednički je odlučila pustiti brkove. Određeni kolege su se povukli, ali meni se svidio imidž pa sam ih odlučio ostaviti. Dio uspjeha ove sezone prepisujem njima!
I za kraj, kakvi su ti planovi i ciljevi za budućnost? Kratkoročni cilj za ostatak sezone, odnosno za ljetnu sezonu i neki dugoročni cilj koji želiš ispuniti u svojoj karijeri?
Smatram da je san svakog sportaša otići na Olimpijske igre, stoga je to jedan od mojih najvećih snova. Uz veću dozu sreće i uporno treniranje, moguće je to ostvariti već sljedeće godine.
Za ostatak dvoranske sezone mi je vrhunac skakanje na Memorijalu Josipa Gašparca u Osijeku što će mi puno značiti jer ću skakati s velikim imenima u svjetskom skoku s motkom i to pred domaćom publikom.
U prvom planu vanjske sezone je Europsko U23 prvenstvo na kojem je cilj ući u finale, te se dobro plasirati u finalu.
Na kraju ove godine jedan od dohvativih ciljeva je i oboriti državni U23 rekord u dvorani što bi napravilo dobru podlogu za narednu sezonu.
Ivanu i njegovom treneru čestitamo na ovogodišnjim uspjesima, te im želimo svu sreću u nastavku sezone i ostvarivanju postavljenih sportskih ciljeva.
Foto: Renato Branđolica
