Sprint s preponama razlikuje se za muškarce i žene, kako u pogledu duljine utrke, tako i glede visine prepona. U nastavku teksta pročitajte objašnjenje zašto je to tako.
Povijest
Prvi su standardi za utrku s preponama uvedeni 1864. godine u Oxfordu i Cambridgeu. Duljina staze bila je postavljena na 120 jardi (109,7 m), a na stazi su trkači morali prijeći deset visokih prepona od 3 stope i 6 inča (1,07 m). Nakon što je duljina staze zaokružena na 110 metara u Francuskoj 1888., standardi su bili gotovo svuda prihvaćeni, osim u Njemačkoj gdje su se do 1907. koristile prepone visoke 1 metar.
Utrka s preponama dio je olimpijskog programa od prvih igara održanih u Ateni 1896. godine.
U tom inauguracijskom izdanju bila je samo jedna disciplina s preponama - utrka na 110 metara, u muškoj kategoriji - i u početku sa samo četiri finalista.
Dvojica od njih, Francuz Frantz Reichel i Amerikanac William Welles Hoyt, odustali su, što je značilo da je prvo olimpijsko finale na 110 metara s preponama bilo utrka dvojaca između Amerikanca Thomasa Curtisa i Grantleyja Gouldinga koji je predstavljao Veliku Britaniju. Obojica su zabilježila identično vrijeme od 17,6 sekundi, ali fotofiniš je pokazao da je Amerikanac prešao liniju pet centimetara ispred svog suparnika i uzeo zlato.
Ova disciplina se razvijala tijekom sljedećih desetljeća, s promjenama u formatu kvalifikacijskih utrka i povećanjem broja finalista - sa šest u 1912. na standardnih osam, te se finale sa osam atletičara prvi puta trčalo na Igrama u Tokiju 1960.
Ženske prepone
U utrkama s preponama, žene su se počele natjecati neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Udaljenosti i visine prepona u početku su bile vrlo različite. Dok su muškarci uvijek trčali 110 m s preponama, za žene su zabilježeni rekordi za osam različitih disciplina do 1926. godine (visina 60 jardi/75 cm; 60 jardi/61 cm; 65 jardi/75 cm; 83 jardi/75 cm; 100 jardi/75 cm; 100 jardi/61 cm; 120 jardi/75 cm; 110 metara/75 cm). Na prvim Svjetskim igrama za žene 1922., po prvi puta se trčala utrka na 100 m s preponama.
Ženski sprint s preponama uveden je 1932. u atletski program Olimpijskih igara u Los Angelesu, ali je utrka bila kraća od muške. Prva sprinterska utrka s preponama za žene na OI bila je dugačka 80 metara. Pobijedila je američka višebojka Babe Didrikson, koja je srušila svjetski rekord u kvalifikacijama, a zatim ga ponovno oborila u finalu, prešavši cilj u vremenu od 11,7 s .
Taj rekord je srušila Ondina Valla za 0,1 sekundu u polufinalnoj utrci u Berlinu četiri godine kasnije, a Australka Shirley Strickland prva je probila granicu od 11 sekundi, s rezultatom 10,9 u Helsinkiju 1952. godine.
Kao i muška utrka s preponama, utrka na 80 metara s preponama za žene proširena je sa šest finalistica na osam na Igrama u Tokiju 1960. godine. Australka Maureen Caird osvojila je zlato u Meksiku 1968. i to je bio posljednji put da su žene trčale utrku s preponama u duljini od 80 metara.
Tijekom 1960-ih, trčale su se neke eksperimentalne utrke na udaljenosti od 100 metara s preponama visine 76,2 cm. Tijekom Ljetnih olimpijskih igara 1968., donesena je odluka o uvođenju utrke na 100 m s preponama s preponama visine 84 cm, a prva međunarodna utrka na 100 m s preponama trčala se na Europskom prvenstvu u atletici, u kojoj je pobijedila Karin Balzer, DDR.
Promjene u ženskim preponama uvedene su 1969. godine. Utrka je produljena na 100 metara, broj prepona povećan je s osam na deset, a visina prepona sa 76,2 cm na 83,8 cm. Trka na 100 metara s preponama dio je ženskog olimpijskog programa od Münchena 1972., pa sve do danas.
Duljina današnjih utrka i visina prepona
Žene danas trče na 100 metara prepone s prvom preponom na 13 metara od startne linije. Sljedećih devet prepona udaljeno je 8,5 metara, a posljednja prepona postavljena je 10,5 metara od ciljne linije.
Udaljenost nije jedina razlika između ženskog i muškog sprinta s preponama. Prepone su više kod muškaraca - 106,7 cm u odnosu na 83,8 cm, prva prepona udaljena je 13,72 metara od startne linije, a svaka prepona udaljena je 9,14 metara, dok je udaljenost između zadnje prepone i ciljne linije 14 metara.
Prema Svjetskoj atletici, razlog zašto su prepone postavljene na različitim visinama i razmacima za muškarce i žene su biološke razlike između dva spola. Što se tiče anatomije, muškarci su općenito viši i imaju veću snagu gornjeg dijela tijela od žena, imaju oko 50-60% više skeletnih mišića i veći udio brzo kontrahirajućih vlakana tipa II u usporedbi sa sporo kontrahirajućim vlaknima tipa I, zbog čega bi ženama bilo vrlo teško u 3 koraka prtrčati isti razmak koji imaju muškarci (zapravo trkači i trkačice rade 4 koraka između prepona, ali se onaj prvi nakon prepone ne broji jer je on dio prijelaza prepone, te se prepona uvijek "napada" istom nogom).
Zbog toga su muškarci fizički eksplozivniji, ali žene imaju prednost kada je u pitanju agilnost, a to je važan čimbenik kada je u pitanju trčanje preko prepona. Žene, koje su općenito niže, lakše prelaze prepone od svojih muških kolega, tako da su kretanje i tehnika ključni atributi za razliku od snage i brzine.
Aktualni svjetski i hrvatski rekordi
Svjetski rekord za žene u utrci na 100 m prepone drži Nigerijska Tobi Amusan s rezultatom 12,12 s kojeg je istrčala 22. srpnja 2022. na Svjetskom prvenstvu u Eugenu.
Muški rekord u utrci s preponama star je već gotovo 11 godina, a iznosi 12,80 s. Postavio ga je Amerikanac Aries Merritt 7. rujna na Dijamantnoj ligi u Bruxellesu.
Hrvatski rekord na 100 m prepone za žene drži Andrea Ivančević s rezultatom 12,85 s kojeg je istrčala 4. rujna 2018. na Hanžekovićevom memorijalu.
Muški rekorder na 110 m s preponama je Jurica Grabušić s rezultatom 13,54 s iz 2003. godine.
Foto: Renato Branđolica
