U subotu, 23.12., se održava BOŽIĆNI SKAKAČKI MITING u sjećanje na trenera Željka Šobota, te je ovaj tekst posvećen upravo njemu.
Željko Šobot rođeni je Varaždinac koji je atletsku karijeru započeo u matičnoj Slobodi, a poslije kraćeg članstva u AK Slavonija Osijek, 1968. godine dolazi u AK Dinamo gdje je kao trener proveo cijeli svoj radni vijek.
Prije svoje trenerske karijere bio je atletičar, te je više puta je bio prvak Hrvatske u skoku u vis i desetoboju i nastupao za hrvatsku reprezentaciju.
Kao trener je odgojio mnoge generacije atletičara, a najviše je radio sa skakačima u vis i preponašima od kojih su mnogi bili reprezentativci Hrvatske i bivše Jugoslavije: Margitu Papić Sirovicu, Fadilu Gracin-Borogovac, Maria Capara, Ivana Penavića, Juru Šimundića, Tomislava Popeka i mnoge druge koji ga se i dan danas rado sjećaju i okupljaju njemu u čast.
„Održavanje ovog mitinga koji organizira AK Dinamo – Zrinjevac govori o tome kako je Željko bio dobri duh kluba i da dan danas živi u srcima ljubitelja atletike.
Željko nama pulenima nije bio samo trener, već i pedagog i prijatelj.
O njegovim trenerskim uspjesima govore službeni rezultati, ali mi mnogobrojni njegovi „puleni“ želimo istaknuti ono što u tim službenim statistikama nije vidljivo. Željkova veličina nije bila samo u trenerskom poslu i rezultatima, već u građenju nas atletičara kao jakih i kvalitetnih ljudi. Važne su mu bile ljudske vrijednosti jer je smatrao da možeš biti kvalitetan sportaš samo ako si i kvalitetna osoba. Inzistirao je da se osim treningu posvetimo i školovanju i pripremao nas je za život poslije sportske karijere.
Nas nekoliko pulena AK Dinama se svake godine okupljamo na zajedničkoj večeri gdje obnavljamo sjećanje na našeg velikog Željka i prepričavamo razne anegdote jer on živi vječno u našim srcima i mislima.“ – Margita Papić Sirovica u ime svim „pulena“ svoje generacije trenera Željka Šobota
„Željka sam prvi puta susreo sada već davne 1999. godine kada je prišao mom prvom atletskom treneru Igoru Čordašu, došavši među nas klince koji smo se istezali, i rekao mu: „Ovaj mali bu dobar!“.
Nije prošlo dugo od toga, već na proljeće 2000., Željko je postao moj trener i zajedno smo započeli stvarati moje prve korake u skoku u vis.
Ali nije on bio samo dobar trener. On je bio i kao drugi otac i kao pravi prijatelj, kao izvrstan pedagog – netko na koga si uvijek mogao računati. Željka pamtim kao finog, uglađenog i savršeno staloženog stručnjaka koji je uvijek znao što treba reći u datom trenutku. Željko je bio netko tko je svojim stilom i stavom zračio autoritetom i zato je uvijek bio omiljen gdje god se pojavio.
Mi stariji dečki iz grupe koje je trenirao, i danas kad se sastanemo, služimo se nekim Željkovim pošalicama čime čuvamo Željka u našem sjećanju i da on i dalje bude živ među nama!“ – Tomislav Popek
Od mlađe generacije, njegova atletičarka je Tihana Jeletić – višestruka državna prvakinja u skoku u vis.
„Trener Šobot, moj prvi atletski trener, ostavlja neizbrisiv trag u mom sjećanju na početak sportske karijere. Unatoč prvotnom šoku zbog dobne razlike u grupi, trener Šobot je odmah uspostavio atmosferu zajedništva. Njegova predanost osiguravala je da se mlađi članovi ne osjećaju izgubljeno, potičući starije da dijele svoje znanje. Dobra povezanost unutar grupe rezultirala je brojnim prijateljstvima.
Sposobnost rješavanja konflikata na treningu bila je izvanredna; nikada nije dozvoljavao da nesuglasice naruše timsku atmosferu. Strogoća u radu bila je popraćena iznimnom susretljivošću i pristupačnošću. Sjećam se da je svaki trening započinjao pitanjem “Kako smo danas?”, pokazujući svoj iskren interes za dobrobit svakog pojedinca u grupi.
Njegova strast prema atletici nisu bile samo riječi, već i djela. Sudjelovao je u veteranskim natjecanjima, ali ono čega ću se zauvijek sjećati je dan kada se odlučio natjecati s nama u skoku u vis. Naše iznenađenje i smijeh odjekivali su dvoranom dok je on, s nevjerojatnom straddle tehnikom, demonstrirao svoje vještine. Taj dan nije samo obogatio naše atletske vještine, već je ozario naša lica smijehom i radosti. Trenerova predanost, kombinirana s nevjerojatnom sposobnošću stvaranja zajedništva, ostavlja trajnu inspiraciju i sjajnu uspomenu na našeg voljenog trenera.“ – prisjeća se Tihana.
Željko je bio trener i nekim današnjim trenerima, a jedan od njih je Goran Grd koji je i naslijedio Željkovu grupu atletičara.
„Željko Šobot je zapravo bio moj prvi trener. Sad i zapravo me on uveo u svijet atletike sad već i pomalo davne 1986. sam došao u njegovu grupu i trčao sam 110 m prepone kod njega. godine. Moja disciplina tada je bila 110 m prepone.
Po završetku natjecateljske karijere, nastavio sam raditi sa Šobotom. i učiti od njega. Ja sam bio trener u atletskoj školi, a on glavni trener za prepone i skokove u Dinamu.
Nakon njegove smrti, naslijedio sam njegovu grupu i zapravo sam svoje najbolje trenerketrenerske rezultate ostvario upravo na preponama i skokovima, disciplinama o kojima sam najviše naučio od Željka.“ – Goran Grd
Željkov iznenadan i prerani odlazak ostavio je veliku prazninu u hrvatskoj atletici, a o njegovoj veličini najviše govori to što ga njegovi atletičari i kolege pamte ne samo kao vrhunskog trenera, već i kao izuzetno dragog i uglađenog gospodina i velikog prijatelja u čiju se čast i dan danas okupljaju i tako čuvaju sjećanje na njega.
Svi koji ste u mogućnosti, svratite sutra na Zagrebački velesajam gdje se od 12:30 sati održava skakački miting u čast našem dragom treneru.