Lucija Cvitanović jedna je od onih osoba koje dokazuju da je uz upornost, trud i rad sve moguće.
U atletici je već više od dvadeset godina i kroz sve ove godine uvijek je bila u hrvatskom vrhu. Inače je članica AK Zagreb, bivša je hrvatska rekorderka u sedmoboju koja je predstavljala Hrvatsku na svjetskim i europskim prvenstvima u mlađim dobnim kategorijama, sada će ponovo obući hrvatski dres i nastupiti na predstojećem Europskom prvenstvu u Rimu u bacanju koplja.
Studirala je u Americi, a nakon povratka u Hrvatsku, odlučila se posvetiti samo bacanju koplja i čini se kako je to bila zaista prava odluka.
U nastavku pročitajte više o Lucijinom atletskom putu, što ju je tolike godine zadržalo u sportu i što očekuje od nastupa na Europskom prvenstvu u Rimu.
Lucija, za početak na reci kada i kako je krenula tvoja atletska karijera?
Krenula sam trenirati u 1. razredu osnovne škole. Tata me je doveo na atletsku stazu na prijedlog trenera Hrvoja, koji je tada dolazio kupovati autodijelove kod njega u dućan gdje je radio. Kroz razgovor su došli do toga da je Hrvoj trener, a da bi se meni to moglo svidjeti. Od prvog trenutka kada sam došla na atletsku stazu sam se zaljubila i od tada i dalje treniram.
S kojom disciplinom si započela svoj atletski put i kako i kada je došla odluka da se posvetiš sedmoboju?
Sve sam discipline krenula kao mala kroz igru. Trener Hrvoj Cik je imao sveobuhvatan pristup, prolazili smo kroz sve discipline i sve su mi discipline išle dobro. Bacanje loptice i kasnije bacanje koplja je bilo nešto gdje sam se po rezultatu najviše isticala. Bilo mi je jako zabavno i baš sam uživala u raznovrsnosti naših treninga. S obzirom to da smo kroz natjecanja vidjeli da mi dobro idu sve discipline i da baš uživam u tome, odlučili smo se za sedmoboj.
Nakon toliko godina treniranja za sedmoboj, kako si se priviknula na treniranje samo jedne discipline – koplja?
Najiskrenije, to mi je bilo baš izazovno razdoblje. Trebalo mi je vremena da se priviknem na manji intenzitet treninga i na treniranje samo koplja. Na početku mi se nije svidjelo, bilo mi je monotono, dosadno, nisam se osjećala ispunjenom, ali sam dolazila i odrađivala treninge jer sam u dubini duše znala da imam ciljeve koje želim u koplju ostvariti. Nekada je bilo dobro, nekada mi je bilo previše svega, a nekada sam uživala. S vremenom sam se naviknula na promjenu i zavoljela sam pripremati se samo za koplje. Sada baš uživam u tome i sretna sam što sam donijela tu odluku.
Zadnji puta si nastupala za reprezentaciju 2015. na Europskom kupu u višebojima u Poljskoj, a sada nakon 9 godina ponovo oblačiš hrvatski dres. Kako si se osjećala kada si upala na Europsko prvenstvo i što očekuješ od nastupa tamo?
Bila sam presretna kada sam saznala. Skakala sam od sreće kao malo dijete. Osjetila sam veliki osjećaj ispunjenosti jer sam ostvarila cilj da se plasiram na seniorsku razinu natjecanja, što do sada nisam ostvarila. Dugi niz godina predano treniram iz dana u dan, bez obzira imala volje ili ne, bez obzira na ranije obaveze na fakultetu i sada uz sve obaveze vezane za posao ili biznis koji gradim. Plasman na ovo natjecanje je baš velika nagrada za mene. Moram priznati da je divan osjećaj biti pozvan da ponovno obučem hrvatski dres. Od nastupa očekujem da bacim na razini osobnog rekorda i voljela bih se plasirati u finale.
Nakon srednje škole, otišla si na studij u Ameriku. Što si studirala, kako si se snašla u novoj okolini, s novim ljudima…Reci nam malo o tom iskustvu.
U Americi sam studirala i završila preddiplomski studiji psihologije. Tamo sam se odlično snašla jer sam po prirodi komunikativna, volim upoznavati nove ljude i otvorena sam za nova životna iskustva. Na početku mi je bio izazov s engleskim jezikom. Dosta je intenzivno bilo slušati sva predavanja i sve upute na treninzima. Nije mi bilo neugodno kada nešto ne bi razumjela ili ako bi krivo rekla, nasmijala bi se i pitala ih da me isprave. Bacala sam se u „vatru“ i pokušavala sam što više biti izložena engleskom jeziku kako bi se poboljšala u tom dijelu. Oni tamo imaju odličan sistem podrške za sportaše tako da je s vremenom sve to postajalo bolje i lakše.
Po povratku u Hrvatsku, vratila si se na fakultet i tada donijela odluku da se posvetiš samo koplju. Je li to bilo zbog nedostatka vremena ili ti se više nije dalo trenirati sedam disciplina svakodnevno?
Kada sam se vratila sa studija iz Amerike na diplomski studiji psihologije u Hrvatsku, dobila sam dosta ispita razlike koje sam trebala položiti tijekom diplomskog studija. Vidjela sam da neću imati vremena u potpunosti biti predana sedmoboju i da uvijek budem na razini pomicanja granica i rušenja osobnih rekorda, kao što to volim biti. Vidjela sam da uz fakultet u Hrvatskoj neću moći ispuniti svoj puni potencijal u sedmoboju. Dugo sam se dvoumila prestati skroz s atletikom ili se fokusirati samo na koplje. Bojala sam se da će mi biti dosadno raditi samo jednu disciplinu jer ipak sam 20 godina do tada trenirala razne discipline. Odlučila sam se fokusirati samo na koplje jer sam si postavila ciljeve u tom smjeru i znala sam da želim ostati i dalje aktivna u atletici i pomicati svoje granice. To je zapravo nešto što me i dalje drži tu.
Jesi li imala trenutaka kada si razmišljala o odustajanju? I što su ti bili neki najteži trenuci u sportu s kojima si se morala nositi?
Jesam, u nekoliko sam navrata razmišljala o odustajanju. Čak sam u jednom trenutku tijekom 2021. godine prestala trenirati na mjesec dana, ali sam se brzo vratila jer sam shvatila da mi je dosadno trenirati samo, eto, da treniram te sam htjela i dalje ići na natjecanja i pomicati svoje granice. Imala sam 2 najteža trenutka u sportu s kojima sam se morala nositi. Prvi je bio kada sam bila u Americi ozlijeđena 6 mjeseci. Imala sam problema s koljenom i velike bolove, a sve pretrage su pokazivale da mi je dobro. Bila sam jako zbunjena i frustrirana jer nalazi pokazuju da sam dobro, a nisam bila. Drugi najteži trenutak je bio kada sam prestala trenirati sedmoboj. Trebalo mi je dosta vremena da se ponovno pronađem i u potpunosti uživam u bacanju koplja.
Što bi izdvojila kao najljepši sportski trenutak u svojoj dugoj karijeri?
Najljepši sportski trenutak u karijeri mi je bio kada sam 2016. godine pobijedila na konferencijskom natjecanju s novim osobnim rekordom u sedmoboju (5611 bodova) gdje sam u tom natjecanju rušila dugo očekivane osobne rekorde na 100 m prepone (14,43) i 800 m (2:15) te sam nakon toga dobila 2 nagrade. Jedna je nagrada „Student- Athlete Choice Award“- nagrada za izuzetan uzor zajednici te nagradu „Sportsmanship Award“- nagradu za pokazivanje izvanrednog sportskog duha u natjecateljskoj areni. Bila mi je velika čast primiti te nagrade.
Danas uz treninge radiš kao psihologica u školi i još vodiš i svoj biznis. Možeš li usporediti kako je trenirati sada uz posao i prije kada si imala samo školu, fakultet, odnosno kada ti je atletika bila glavna okupacija? Koliko je teško trenirati za neki sportski rezultat uz posao?
Kombiniranje fakulteta i sporta nekada te sporta i posla sada je veliki izazov, ali uz veliku volju i dobru organizaciju sve se stigne. Bitno je imati posložene prioritete jer je tako lakše koračati kroz život. Tada se zna što je jako bitno i što je manje bitno. Također je važno imati jasno postavljene ciljeve i viziju u kojem smjeru idemo jer će nas to voditi kroz sve prepreke koje nam dolaze na putu.
S obzirom na to da je atletika sport od kojeg samo oni u svjetskom vrhu mogu živjeti, a ostalima se često ne vrati ni upola za uloženi trud, bi li svejedno opet sve ponovila ili bi ovog puta napravila/odabrala nešto drugo?
Da trebam opet birati, sve bi ponovila. Presretna sam kako je sve bilo i jako sam zahvalna što sam imala priliku studirati u Americi gdje sam upoznala jako puno predivnih ljudi s kojima i dan danas održavam kontakte i vidimo se kada je to moguće. Presretna sam zbog svih ljudi koje sam upoznala kroz sport u Hrvatskoj, u Americi i ostalim državama diljem svijeta. Sva ta poznanstva i prijateljstva koja imam za cijeli život je nešto što se novcem ne može kupiti, a mene neizmjerno ispunjavaju.
I za kraj, imaš li kakvu poruku za mlade generacije koja će im pomoći da ostanu uporni i ne odustaju kada je najteže?
Poruka koju mladima želim poslati je da trebaju imati svoje ciljeve koji ih guraju da budu bolji iz dana u dan i da ispune svoj puni potencijal. Bitno je da se ne uspoređuju ni s kim jer svatko je od nas jedinstven sa svojim vrlinama i manama. Trebaju biti svjesni i ponosni na svoje vrline, a na manama raditi. U tom procesu putovanja prema njihovim ciljevima bit će puno uspona i padova. Neka zapamte da su padovi tu da ih ojačaju i testiraju koliko oni zapravo žele to što žele. Bitno je da ne posustaju na prvoj prepreci. Kada dođu do životne prepreke neka zastanu, zapitaju se što iz toga mogu naučiti, kako će se poboljšati nakon toga kao osobe i neka nastave biti predani, iz dana u dan. Bitno je naučiti uživati u tom cijelom putovanju prema svojim ciljevima i fokusirati se da poboljšavaju svoj jedan dan s dobrim navikama. Dan po dan. Dan po dan isto kao što se puzzle slažu jedna po jedna. Nekada je lakše naći puzzlu, a nekada teže. Isto tako u životu. Nekada će sve biti bajno i krasno, dok će u nekom drugom trenutku biti toliko izazovno da će htjeti odustati. Tada je bitno biti ustrajan jer svatko može odustati, zar ne? To je najlakše.
