Od prošlog vikenda, Hrvatska ima novu juniorsku rekorderku na 60 metara s preponama, a njeno ime je Lucija Grd.
Lucija je članica atletskog kluba Dinamo Zrinjevac i već u prvoj utrci ove sezone je pokazala da od nje možemo očekivati velike stvari.
Sezonu je otvorila pobjedom na mlađe seniorskom Prvenstvu Hrvatske s rezultatom 8.31s, a od prošlog vikenda njen osobni i državni juniorski rekord iznosi 8.21s kojeg je istrčala za uvjerljivu pobjedu na juniorskom PH. Lucija je ove godine osvojila i četvrto mjesto na Mediteranskim igrama za mlađe seniore, te je svaku trku trčala brže od prošlogodišnjeg osobnog rekorda.
Što sama kaže o dosadašnjim rezultatima, odnosu s trenerom i planovima za budućnost, pročitajte u nastavku.
Već prošle godine si napravila lijep napredak i ušla u seniorsku reprezentaciju za Tromeč, dok si ove godine već na prvom natjecanju rušila osobni rekord za 2 desetinke, a od prošlog vikenda si postala nova juniorska rekorderka Hrvatske s rezultatom koji je bolji od tvog prošlogodišnjeg osobnog za čak 3 desetinke i jednu stotinku brži i od mlađe seniorskog rekorda Hrvatske. Jesi li očekivala ovakav početak sezone i ovakve rezultate ili si iznenadila samu sebe?
„Očekivala sam da ću u prvoj trci sezone otrčati osobni, ali sam samu sebe iznenadila vremenom. Treninzi su išli super i znala sam da sam brža nego ikada, ali moram priznati da te rezultate nismo ni trener ni ja očekivali.“
Prije dvije godine bi s ovim rezultatom od 8,21 s imala i normu za EP koje se održalo u Torunu, a 2019. u Glasgowu bi prošla i u polufinale, dok je norma za ovogodišnje EP u Istanbulu 8,03 s (usporedbe radi, za prošlogodišnje SP u Beogradu norma je bila 8,16 s). Što misliš o novim normama i o sustavu kvalificiranja za velika natjecanja putem rankinga? Smatraš li da je to dobro i poticajno za atletiku općenito ili da taj sustav i nije baš pravedan za atletičare/ke?
„Iskreno, nisam baš puno upućena u to kako ranking funkcionira i koliko koje natjecanje i mjesto donosi bodova, no meni to nema apsolutno nikakvog smisla. Mislim da taj sistem nije dobar jer se sve na kraju krajeva temelji na marketingu i tome imaš li dobrog menadžera koji će te progurati na dobre mitinge. Tu dolazi do toga da atletičari/ke s puno lošijim rezultatima, ali dobrim menadžerima završe na velikim natjecanjima, a oni s boljim rezultatima bez dobro menadžera to natjecanje gledaju na televiziji.“
Već imamo nekoliko primjera gdje roditelj trenira svoje dijete i to se kod nas pokazalo kao vrlo uspješna kombinacija. U tvoj slučaju je isto – tata ti je trener. Kakve izazove nosi takav odnos? Bi li rekla da je prednost to što te trenira roditelj ili nedostatak?
„Smatram da sa svojim tatom kao trenerom dobro funkcioniram. Naravno, ima vremena kada se svađamo na treninzima, no stvarno pokušavamo više komunicirati i uvijek razriješiti stvari. Volim što mi je tata trener jer me on razumije i on je prva osoba koja vidi kroz kakve stvari prolazim na stazi i van nje. Nažalost, znam puno ljudi koji su odustali od sporta koji vole samo zato što nisu mogli izaći na kraj sa svojim trenerima i smatram se sretnom što znam da kod mene to nikada neće biti slučaj jer s tatom imam dobar odnos i on je jedan od razloga zašto se uopće bavim ovim sportom.“
Jesi li do sada imala problema s ozljedama i kako se nosiš s tim?
„Pa moram priznati da sam, kako ja kažem, malo „gingava“ i da me stalno nešto boli. Mogla bi reći da do sada nisam imala ni jednu sezonu da me nešto ne boli, ali mislim da je to neizbježno ako se želiš baviti sportom. Inače, ako me nešto boli odmorim par dana, no ako bol i dalje ne prestaje, idem na preglede i terapije.“
Prošle godine si se na 100 m prepone prvi puta „spustila“ ispod 14 sekundi na državnom prvenstvu, a na svjetskom juniorskom prvenstvu u Caliju si još popravila svoj osobni rekord. Kakvi su tvoji dojmovi s tog natjecanja? Kako si se osjećala na stazi i kako je općenito bilo u Kolumbiji?
„Samo natjecanje je bilo odlično i stvarno sam uživala trčeći tamo. Cijelo natjecanje je bilo malo naporno zbog puta, vremenske razlike i dizanja svakog dana u 5-6 ujutro. Najgore od svega je bila hrana u hotelu koja je bila stvarno loša, ali sve u svemu jako lijepo iskustvo.“
U prošlom pitanju smo spomenuli da si na državnom prvi puta trčala ispod 14 sekundi, no s tim si bila tek četvrta što je dokaz koliko su ženske prepone u Hrvatskoj posljednjih godina napredovale. Što očekuješ od ovogodišnjeg dvoranskog prvenstva Hrvatske? S obzirom na rezultate od prošle i ove godine, to bi mogla biti i najzanimljivija utrka na PH?
„Jako mi je drago da su prepone tako napredovale i da je konkurencija sve jača i jača, jer što je veća konkurencija, to je bolja i motivacija. Mislim da će na ovogodišnjem dvoranskom PH trebati ići oko 8,30-8,40 za medalju, no vidjet ćemo.“
Što više voliš – dvoransku ili vanjsku sezonu? 60 ili 100 m prepone?
„Što kraće - to bolje. Na 100 m prepone sam najgora zadnjih 30 metara i fali mi brzinske izdržljivosti tako da bi rekla da mi je 60 metara možda mrvicu draže.“
Što bi istaknula kao najljepši trenutak do sada u svojoj sportskoj karijeri?
„Definitivno natjecanje u Mariboru kada sam istrčala normu za Svjetsko U20 nakon što nisam uopće radila prepone skoro tri mjeseca jer sam imala ozljedu kuka.“
Kako usklađuješ školske obaveze s treninzima?
„Bavim se sportom još od prvog razreda osnovne škole tako da sam nekako naučila kako se organizirati i uskladiti, ali mislim da će svaki gimnazijalac koji se bavi sportom reći da nije lako.“
I za kraj, kakve su želje i planovi za ostatak dvoranske sezone, a kakvi za ljetni dio sezone?
„Za dvoransku sezonu iskreno nemam nikakvih želja, odradila sam i više nego što sam očekivala. Za vanjsku sezonu se nadam odlasku na Europsko juniorsko prvenstvo, ali prije svega samo želim da budem zdrava, bez ikakvih ozljeda i da uživam u sportu koji treniram.“
Luciji i njenom treneru čestitamo na svim dosadašnjim uspjesima i želimo im još puno državnih rekorda i dugu i uspješnu sportsku karijeru bez ozljeda.
Foto: Renato Branđolica
