Bruno Erent -  najbrži hodač u Hrvatskoj

Bruno Erent član je AK Agram i višestruki hrvatski rekorder u sportskom hodanju.

Otkako se bavi hodanjem, 14 puta poboljšao hrvatske rekorde na udaljenostima 3000 m u dvorani, 5000 m, 10.000 m, 35 km i 50 km, te je oborio čak 2 rekorda stara više od 40 godina.

U 2019. godini u Slovačkoj postigao je aktualni hrvatski rekord 4;05:02, prvi je predstavnik u sportskom hodanju iz Hrvatske koji je nastupio na Univerzijadi i Europskom kupu u sportskom hodanju, te je prvi hrvatski hodač koji je nastupio na seniorskom Europskom prvenstvu.

 Također se natječe u trčanju te je bio hrvatski reprezentativac u planinskom trčanju i krosu, te je aktualni prvak Hrvatske u maratonu.

Ali Bruno nije samo atletičar. On je i zaposleni čovjek, muž i otac dvoje male djece.

Kako usklađuje privatne, poslovne i sportske obaveze, te kako je počeo s hodanjem, pročitajte u nastavku.

1. Bruno, za početak nam reci koliko dugo treniraš atletiku i kako si uopće završio u ovom sportu?

Svoj atletski san živim 14 godina a do toga sam zapravo došao slučajno. Jedan školski kolega je radi plivačkog natjecanja dan prije srednjoškolskog prvenstva odustao pa sam kao rezerva upao na 1000m. Utrku sam relativno dobro otrčao , trenerice kluba se me zapazile i tako je zapravo sve počelo.

2. Na početku svoje atletske karijere bio si dugoprugaš. Trčao si 3000 i 5000 metara. Kada i zašto si se prebacio na hodanje?

Tako je. Od prvog treninga izrazio sam želju za dugim prugama. Do prelaska u hodanje je došlo 01.02.2014. godine nakon druge uzastopne stres frakture. Nisam se mogao pomiriti s tim da mi još jedna godina prođe bez ozbiljnih treninga i natjecanja pa sam se večer prije odlučio da probam sa hodanjem. Nije mi se činilo posebno zahtjevno (jako sam se prevario) i htio sam probati. Javio sam trenerima u klubu svoju odluku i tako je krenulo.

3. Koliko se sportsko hodanje razlikuje od trčanja? Što bi rekao da je zahtjevnije?

Glavna razlika između sportskog hodanja i trčanja je tehnički faktor i suci. Osim što se natječeš sa drugima tu su i suci koji tokom cijele utrke „ocjenjuju“ tehniku a tu dolazimo i do tehnike koje je iznimno zahtjevna, zahtjevnija od trčanja.

4. S obzirom da su hodačke discipline dosta duže i vremenski duže traju od onih trkačkih u kojima si se natjecao, koliko je to zahtjevno ne samo za tijelo, već i za psihu? O čemu razmišljaš tijekom trke?

Zvuči malo paradoksalno ali što je dulja distanca to mi nekako brže prođe. Utrke u sportskom hodanju, bar onom cestovnom, se odvijaju u krugovima od 1 – 2 km. Tokom svakog kruga imam više faza – od osvještavanja različitih dijelova tijela radi tehnike hodanja, kontrola disanja pa do ideja kako iskoristiti prvi slijedeći slobodan dan sa obitelji, što kuhati….i prođe utrka.

5. Koliko puta tjedno treniraš i kako izgledaju treninzi jednog hodača?

Treniram svaki dan osim nedjelje a neke dane u tjednu i po dva puta dnevno. Treninzi hodanja se ne razlikuju puno u odnosu na treninge trčanja. Jedina i ključna razlika je tehnika na kojoj se mora svakodnevno raditi.

6. Svjetska atletika je nakon Tokyja odlučila uvesti neke promjene u sportskom hodanju. Možeš li nam objasniti o kojim je promjenama riječ i zašto su odlučili nešto mijenjati?

Osobno mislim da Svjetska atletika ide u krivom smjeru a ujedno su ovom odlukom napravili veliku štetu sportskom hodanju. Nakon Tokija su disciplinu od 50 km zamijenili onom na 35 km da bi ni nakon 2 godine i nju zamijenili štafetom ukupne udaljenosti 42,195 km. Za sada jedino znamo da je zamišljeno da se hoda u muško-ženskom paru, tj. prvo hoda muškarac 10,5 km pa žena 10,5 km, zatim isti muškarac 10,5 km te na kraju žena 10,695 km. Na koji način će se vršiti kvalifikacije, na kojim utrkama, postoji li kriterijski rezultat…na ta i puno drugih pitanja još uvijek nemamo odgovor.

Službeni razlog je ravnopravnost spolova unatoč tome što je i ženama uvedena druga disciplina hodanja. Činjenica je da sportsko hodanje ostaje bez duge discipline koje je ujedno objedinjavala sve ono što i čini duh i načela olimpizma.

7. Uz hodanje se još natječeš i u planinskom trčanju, u krosu, trčiš za klub kada je potrebno, a prošle godine si postao i državni prvak u maratonu. Ispričaj nam malo o toj utrci. Koliko je bila naporna i koliko ti je značila ta pobjeda?

Atletika, klub i svi ljudi u klubu su mi toliko toga pružili, priuštili i naučili da ako se ikako mogu za to sve odužiti i zahvaliti onda je to barem nastup za klub. To nikada nije teško i uvijek se rado odazovem.

Što se maratona tiče ja još uvijek nisam svjestan toga. U utrku sam ušao sa velikim upitnikom jer sam se vraćao od jedne kraće ozljede i sa laganim hodačkim treninzima. Bilo je ekipno prvenstvo Hrvatske i htio sam pomoći ekipi što više mogu. Prvi dio utrke sam baš uživao. Nisam pratio prolaze već isključivo osjećaj. Nakon otprilike 25.km sam počeo viđati vodeće pa sam se tek tada ozbiljno „uključio“ u utrku. Stizao sam jednog po jednog i odjednom mi je jedan od navijača rekao da sam prvi od domaćih i to još na jednoj takvoj međunarodnoj utrci. Tada su mi malo i emocije proradile jer obitelj je uz stazu pa je trebalo vratiti fokus i odraditi utrku do kraja. Kada sam prošao pored njih opet red suza radosnica a zadnjih par kilometara sam baš uživao unatoč lakšim grčevima.

Sam rezultat može biti puno bolji ali s obzirom na sve jedan od trenutaka i utrka koja će zauvijek ostati u srcu.

8. Atletika, odnosno treninzi nisu jedino čime se baviš u životu. Zaposleni si na puno radno vrijeme, muž si i otac dvoje male djece. Kako sve to uspiješ uskladiti? Kako žena „podnosi“ tvoj sport?

Žena me još uvijek „podnosi“, više-manje haha. Ona je ta koja nas sve drži i ovim putem joj moram reći jedno VEEEELIKO HVALA!

Iskreno, nije lako. Pogotovo dok su još mali. Puno zna biti neprospavanih noći no volim ono čime se bavim tako da odlasci na trening u 5h ujutro ili 21h nisu problem.
Najvažnija je dobra organizacija, fleksibilnost i ljubav prema svemu čime se baviš.

9. Kakav je osjećaj kad te u cilju dočekaju žena i djeca?

Uh…Leptirići u trbuhu. Oni su izvor moje snage i motivacije.

10. Što bi izdvojio kao najljepši trenutak u svojoj atletskoj karijeri do sada, a što kao najteži?

Do sada sam već ostvario puno toga u svojoj atletskoj karijeri i teško mi se odlučiti za najljepši trenutak. Prvi nastup za reprezentaciju, prvi hrvatski rekord, naslov prvaka u maratonu…

Najteže trenutke nemam. Možda bi tu nekad prije rekao ozljede ali i one se pojave s razlogom. Izvuku se neke pouke i krene se dalje.

11. Imaš li kakav plan do kada se misliš baviti atletikom i natjecati se?

Dokle god me zdravlje bude služilo.

12. I za kraj nam reci kakve planove i ciljeve imaš za ovu sezonu, ali i za budućnost?

Ove godine bi htio ozbiljno napasti rekord na 20km u hodanju, dok za budućnost imam već neke planove koje bi za sada još zadržao za sebe.

Želimo Bruni da njegov atletski san što duže potraje kako bi ostvario sve svoje ciljeve. I naravno, želimo mu što manje neprospavanih noći.