Na red za intervju došla je i Bojana Bjeljac, hrvatska rekorderka u maratonu i prva hrvatska sportašica s normom za OI u Parizu sljedeće godine.
Državni rekord i normu u maratonu istrčala je krajem prošle godine, točnije 4. prosinca 2022. u Valenciji, a rezultat koji je istrčala iznosi 2:23:39. To su već druge Olimpijske igre na kojima će nastupiti, a prvi i ujedno debitantski nastup imala je 2021. godine u Tokiju. Zanimljivo je spomenuti da je normu za Tokio, također, istrčala u Valenciji.
Ali to nije sve! Bojana ima i državne rekorde u još nekoliko disciplina: na otvorenom na 3000 m, 5000 metara, 10000 metara, u distance medley štafeti, te u dvorani na 3000 i 5000 metara. Također je prva hrvatska trkačica koja je 3000 m istrčala ispod 9 minuta – i to u dvorani!
Što kaže o svojim počecima, dolasku u Hrvatsku, izazovima s kojima se suočava, te što radi u slobodno vrijeme, saznajte u nastavku.
Ovu sezonu si već u dvorani odlično započela. Istrčala si državni rekord na 3000 metara i postala prva hrvatska trkačica koja je tu dionicu istrčala ispod 9 minuta, a nakon toga si još popravila i državni rekord na 5000 metara. Kako si zadovoljna s dvoranskim dijelom sezone?
Dvoranska sezona je zaista bila fantastična i jako sam zadovoljna kako sam trčala te utrke nakon mog maratona koji je bio u 12 mjesecu.
Ovog vikenda si na Prvenstvu Hrvatske srušila još jedan rekord – onaj na 3000 m. Možeš li prokomentirati tu utrku, te koliko je bilo naporno sljedeći dan trčati i 5000 m?
Ta utrka mi je puno značila jer je to bio posljednji dugoprugaški rekord na stazi koji mi je nedostajao. Ove godine sam već dva puta trčala „tricu“ i bila blizu rekorda, a sada mi se konačno posrećilo. Inače je užasno teško trčati u ekstremno toplim uvjetima dva dana zaredom i trka me jako iscrpila jer ne podnosim dobro vrućinu, te mi je drugi dan na „petici“ nedostajalo energije.
Prošle godine si u Valenciji istrčala državni rekord u maratonu i normu za OI. S obzirom na to da si već drugi puta normu za OI istrčala na istom mjestu, čini se da ti Valencija postaje sretno mjesto. Kako si se osjećala nakon te utrke?
Ta utrka u Valenciji je zaista bila nešto veliko za mene. Vratila sam se nakon ozljede jača nego ikad i istrčala svoj najbrži maraton u životu, a ujedno i novi državni rekord. Osjećala sam veliko olakšanje u tom trenutku, kao i ponos. Tada još nisu bile poznate nove norme za OI, već su ih objavili u prvom mjesecu, tako da sam naknadno obaviještena da sam se kvalificirala za Pariz. Mogu slobodno reći da je Valencija moj sretni grad.
Kako si se uopće počela baviti atletikom i jesi li odmah počela s maratonom ili nekim kraćim disciplinama?
Počela sam trčati slučajno, iz zabave, u mom rodnom gradu (Novi Grad, Bosna i Hercegovina) s prijateljima koji su putovali na trke da bi se zabavili. Prve trke su mi bile polumaraton u Zagrebu i maraton u Ljubljani 2012 godine.
Od 2014. si u Hrvatsku dolazila povremeno, a 2016. si se odlučila preseliti za stalno. Je li povod za tu odluku bila atletika i je li bilo teško započeti život u novom gradu i novoj okolini?
U Zagreb sam se preselila zbog atletike i uvjeta koji su tu jako dobri i omogućuju da napreduješ, razvijaš se i pomičeš svoje granice. Naravno da je svaki početak težak, ali zahvaljujući pravim ljudima i prijateljima koje imam oko sebe, sam danas tu gdje jesam.
Koliko su ti tvoj klub i trener Mladen Kršek bili podrška na počecima, ali i sada?
Klub i trener Mladen Kršek su mi najveća podrška od samog početka pa do danas, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.
Kako izgleda tvoj uobičajeni dan i općenito život profesionalne maratonke? Koliko vremena provodiš na treningu? Imaš li vremena za neke hobije ili za opuštanje?
Dan jedne maratonke izgleda tako da dva puta dnevno odlazim na trening. Jedan je nešto kraći, jedan duži, ovisno o tome što je na rasporedu tog dana. Između treninga si pripremam hranu, odlazim na masažu i spavam. Jednom do tri puta tjedno radimo vježbe snage u teretani i istezanje. Slobodnog vremena je jako malo, ali stigne se uvijek raditi ono što svaki čovjek voli, uživa u malim stvarima i provodi vrijeme s najmilijima.
Za maraton kažu da je najteža atletska disciplina jer osim fizičke spreme, zahtjeva i izuzetnu mentalnu snagu. Reci nam iz prve ruke je li maraton zahtjevniji psihički ili fizički, te o čemu razmišljam tijekom utrke? Što ti prolazi kroz glavu kada nastupi kriza, ako nastupi?
Za mene je maraton najteža i najkompleksnija disciplina iz vise razloga. Rezultat na takvoj utrci ne ovisi samo o fizičkoj i mentalnoj snazi trkača, već i o vremenu na koje nitko ne može uticati, kao i o „pejserima“ i grupi u kojoj trčimo. Jednostavno se puno toga mora posložiti. Trenirajući za maraton, jako često se dogodi da dođemo umorni ili pretrenirani na glavnu utrku jer je izvesti sve treninge perfektno i na visokom nivou prava umjetnost. A definitivno je najbitnije doći na utrku zdrav i bez ozljeda. U svakoj utrci dođe kriza obično iza 30-og kilometra. Tada trka prelazi iz fizičke u mentalnu borbu. Na trku je važno doci rasterećen, bez pritiska i razmišljati sto manje i biti bez prevelikih očekivanja jer onda ste lagani na svim poljima i trka se lakše podnese. Najgori period je period nakon istrčanog maratona zbog upala mišića koje traju 2 tjedna i 4 tjedna niste u stanju raditi nikakav ozbiljan trening, a to je svakom sportašu šok jer mora odmarati na silu.
Možeš li izdvojiti najdraži trenutak u dosadašnjoj karijeri, kao i neki najteži?
Najljepši trenuci su mi svaka istrčana utrka u kojoj pomaknem svoje granice jer ih doživljavam kao nagradu za sve treninge koje sam odradila do sada. To je poseban osjećaj sreće, zadovoljstva i ponosa. Najteži trenutci su oni kada sam morala pauzirati od treninga ili sanirati ozljede koje su me onemogućavale da normalno treniram i napredujem.
Kroz karijeru su te pratile i ozljede koje su često vrlo teški trenuci za svakog profesionalnog sportaša. Kako se ti nosiš s time?
Toliko sam već bila ozlijeđena da mi je to postalo normalno. Uostalom, ozljede su i sastavni dio sporta. Svaka ozljeda je teško razdoblje za sportaša i treba ostati jak i ne odustajati od svog cilja u takvim trenutcima.
Često ideš na pripreme u Keniju. Zašto je Kenija tako posebna da joj se svake godine vraćaš?
Svi najbolji atletičari svijeta odlaze u Keniju na pripreme i među njima se osjećam posebno, te mi je to najdraža destinacija za pripreme. Kenija se nalazi na visini od 2400 metara, te na takvim visinama možete prirodno popraviti parametre krvne slike koja je u sportovima izdržljivosti jako bitna. Klima je ugodna i temperature zraka se kreću od 20 do 25 stupnjeva. Teren na kojem treniramo ima puno brdovitih staza na kojima svaki dan jačate druge grupacije mišića.
Što bi rekla koje osobine bi trebao imati vrhunski sportaš?
Vrhunski sportaš mora biti prirodno talentiran, te uz trud, rad, disciplinu, trening, odricanje i upornost, mora pomicati svoje granice iz godine u godinu kako bi jednog dana došao do vrhunskog nivoa.
I za kraj nam reci kakvi su ti dugoročni planovi i ciljevi što se tiče atletske karijere?
Dugoročni planovi su mi da pomaknem svoje vlastite granice na još veći nivo. Želim biti vlasnica svih državnih rekorda na dugim prugama Hrvatske, a trenutno mi fale samo rekordi na 10 km i u polumaratonu. Svakako želim još puno trčanja, treninga i utrka.
Bojani još jednom čestitamo na svim dosadašnjim uspjesima, te joj želimo sreću u ostvarivanju postavljenih ciljeva, i naravno, da ostane zdrava!
