Martin Marković je član atletskog kluba Dinamo – Zrinjevac i trenutno naš najbolji bacač diska.
S 18 godina je, 2014., pod vodstvom legendarnog Ivana Ivančića postao svjetski juniorski prvak, no onda su stvari krenule nizbrdo. Prvo je izgubio trenera, pa su ga snašle razne ozljede i problemi, no uspio se izvući iz svega i prošle godine se vratio u velikom stilu, a ove sezone nastavio još o bolje.
Kako i kada je počeo s atletikom, kako se izvukao iz krize i koji mu je cilj za Svjetsko prvenstvu u Budimpešti, pročitajte u nastavku.
Kada i kako si počeo s atletikom?
U osnovnoj školi, u prvom polugodištu drugog razreda, došla je tadašnja trenerica iz mog kluba, Tina Gaćina, napraviti selekciju djece, a meni se atletika tada činila malo drugačijom i zabavnijom od ostalih sportova i htio sam isprobati sve discipline koje je Tina nabrojala. Prvo sam počeo trenirati u školi, a onda sam vrlo brzo počeo dolaziti i na treninge u AK Dinamo – Zrinjevac.
Mlađe generacije možda nisu upoznate s činjenicom da si se kao klinac natjecao i u sprintu. I to ne samo da si se natjecao, već si i pobjeđivao. Kako si onda odlučio baš za bacanje diska?
Na državnom prvenstvu za kadete sam osvojio tri zlatne medalje u sprintu (60, 100 i 4x100) i dvije u bacanju (kugla i disk), te broncu na 4x300. Sprint sam uvijek volio samo na razini hobija, bio mi je zabavan, ali nikad mi nije bio prioritet. Bilo mi je zabavno utrkivati se, što mi je i dan dana zabavno, a disk je bio otpočetka moja prava ljubav. Tu sam se odmah pronašao i u tome sam ostao do danas. Zadnje sam se u sprintu natjecao kad sam bio prva godina mlađih juniora, te sam nakon toga došao trenirati kod Ivana Ivančića i tad sam se prebacio na disk i kuglu, a kad sam došao do seniorske kategorije, onda sam prestao i s kuglom i nastavio bacati samo disk.
U Eugenu imao si najblistaviji trenutak juniorske karijere – postao si svjetski juniorski prvak u bacanju diska. Što je za tebe tada značila ta pobjeda?
Tako velika medalja koja je značila da sam kao klinac s 18 godina pobijedio zapravo cijeli svijet, uvjetno rečeno, izazvala je neopisivu emociju koju ne mogu usporediti s ničim drugim. Ali zapravo najljepši dio te medalje je bio povratak kući, kad sletiš u Zagreb i kad te dočekaju tvoji najbliži.
Iz današnje perspektive gledano, ta medalja mi je pokazala koliko mogu, koliko vrijedim i da stvarno mogu nešto napraviti u ovom sportu i da je atletika moj životni poziv.
Do naslova svjetskog prvaka doveo te legendarni Ivan Ivančić koji je samo mjesec dana nakon tvoje pobjede preminuo, te si se vratio svom prvom treneru Anti Pavkoviću. Kako je to utjecalo na tebe?
To je bio jako hladan tuš za mene. Nakon najvećeg uspjeha karijere do tada, sve euforije i veselja, kao klinca od 18 godina dočekala me takva tragedija da mi je preminuo trener i sve što mi je bilo posloženo u životu i sportu, odjednom se urušilo. Nakon toga sam vrlo brzo morao odrasti na svim poljima kako bi mogao odabrati najbolju opciju za sebe, kod kojeg trenera otići, tko ti može najviše pružiti i pomoći u takvim trenucima da te prati na sportskom putu i brine o tebi. Taj period traženja mi je bio izuzetno težak psihički i emotivno jer sam Ivana Ivančića gledao kao drugog oca.
Odluka je na kraju pala na mog prvog trenera, Antu Pavkovića, zbog načina na koji on brine za svakog svog sportaša. Znao sam da će me odgajati i usmjeravati tako da kasnije budem samostalan i bez straha na natjecanjima, te da će i u teškim trenucima biti uz mene i više nego što to spada u njegov opis posla.
U svojoj karijeri imao si jedan težak period. Od 2015. do 2020. stagnirao si u rezultatima. Što se događalo u tom periodu?
Bilo je tada svega. I ozljeda i nekih drugih bolesti koje su me malo udaljile od cijelog tog sportskog svijeta. Tih 5 godina mi je bio užasno težak period, ali hvala Bogu, ostao sam u atletici. Imao sam trenutaka kada sam razmišljao i o prestanku treniranja, ali imao sam dobre ljude oko sebe koji su mi bili podrška i nagovorili me da si dan još malo vremena i guram dalje svoj sport, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Svi sportaši u svojoj karijeri imaju takav period i tad jednostavno treba shvatiti da nije tebi najteže i da će sve to proći.
Nakon svih problema, prošle godine si imao stvarno odličnu sezonu. Postao si vice prvak Mediterana, nastupio na Europskom prvenstvu u Munchenu i na Svjetskom prvenstvu u Oregonu. Prokomentiraj nam malo ta natjecanja i cijelu sezonu. Kako je bilo vratiti se ponovo u Eugen?
Prošla godina je bila jako stresna jer sam hvatao bodove za ranking za velika natjecanja i nisam imao prostora za zeznuti nešto. Svako natjecanje sam shvaćao najozbiljnije moguće. I neki mali regionalni mitinzi su mi bili kao svjetsko prvenstvo. U kvotu za Svjetsko prvenstvo sam ušao kao 30. od 32. natjecatelja. Moglo bi se reći da sam se provukao kroz ušicu igle, ali nisam gubio nadu i uživao sam na svakom natjecanju. Mediteranske Igre su prošle tako dobro jer se nisam toliko brinuo oko rezultata, već sam tamo došao opušteno s ciljem da uživam kako na samom natjecanju, tako u samom boravku u Oranu. Cijela sezona je bila jako stresna, ali s druge strane i jako lijepa i profitabilna.
Koliko vremena dnevno trošiš na treninge i imaš li uz atletiku vremena za fakultet?
Dva puta dnevno treniram, iznimke su putovanja i pripreme za natjecanja. Ujutro imam oko 2 – 2 i pol sata bacanja, ovisno o periodu, popodne 2 i pol do 3 sata teretane, tako da mi je raspored prilično popunjen. Faks pokušavam rješavati uz sportske obaveze, no ispitni rokovi i natjecanja nisu bas najbolje usklađeni za mene, ali pokušavam „ukrasti“ malo vremena od treninga, malo od faksa da to sve izbalansiram.
Za svoju disciplinu su još uvijek dosta mlad i zlatne godine u atletici te tek čekaju, no jesi li razmišljao o tome što ćeš nakon sportske karijere? Želiš li ostati u atletici? Vidiš li se kao atletski trener?
Nakon natjecateljske karijere, želim ostati u atletici i obrazovati mlade sportaše, brinuti za njih jer vidim da ima talenata u Hrvatskoj i bilo bi mi žao da svoje iskustvo i znanje koje sam stekao kroz sport i obrazovanje ne predam nekome s ljubavlju i žarom. Vjerojatno ću otvoriti i neki svoj biznis jer je situacija u sportu kod nas dosta teška i trenerske plaće su zapravo vrlo male.
Vratimo se natrag natjecanjima. Prošla sezona je bila odlična, no čini se da je bila tek uvertira u ovu sezonu. U ožujku si osvojio broncu na Europskom bacačkom kupu, a onda na prvom mitingu sezone bacio osobni rekord za više od jednog metra, a kasnije si ga popravio još jednom, a na zadnjem natjecanju prije Svjetskog si postao i prvak Balkana.
Ove godine sam imao manje stresa jer sad imam dobro menadžera koji brine i mojim natjecanjima i to mi je zapravo skinulo jedan veliki teret s leđa i mogao sam se više opustiti. Isto treniram, sve isto radim, ali kad se čovjek opusti i prepusti se cijelom procesu, uživa u onome što radi, onda se počnu događati malo veći iskoraci, a uz sve to sam i psihički sazrio i naučio ne živcirati se više oko sitnica i nebitnih stvari.
Što ti je cilj za Budimpeštu?
Na Prvenstvo Balkana sam došao s možda najjačih priprema do sada i osjećao sam da mogu puno toga dati. Rezultatski je to bio jedan prosječan nastup za mene, ali nakon tako jakih i iscrpljujućih treninga je to zapravo dobar pokazatelj da mogu dosta dalje baciti kad se malo odmorim i da sam bolji nego što sam bio kad sam bacio osobni rekord. Imam neki svo zadani cilj, svoju želju, a to je prolazak u finale, a u finalu je onda sve moguće jer bi s ulaskom u finale već bio među 12 najbolji na svijetu i onda nema nikakvog stresa ni pritiska već samo uživanje u svakom hicu.
I za kraj nam reci koja je tvoja poruka ili savjet za mlađe generacije u atletici? Što bi naveo kao ključna stvar za napredak i uspjeh u sportu?
Ključno je da osoba bude sretna i zadovoljna i uživa u onome što radi. Rezultati nisu glavna i jedina stvar u sportu. Oni dođu zato što čovjek radi, zato što je uporan i sretan. Ako uz to oko sebe ima i dobar tim ljudi, onda je uspjeh gotovo neizbježan. Moramo sami sebe stalno „drilati“ da budemo najbolja verzija sebe, a u cijelom tom procesu ne smijemo gubiti sreću i nadu čim nešto malo krene nizbrdo jer je to sve sastavni dio sporta i to je ono što gradi karakter.
Čestitamo Martinu na svim dosadašnjim uspjesima i želimo mu da u Budimpešti, ali i na svim ostalim natjecanjima uživa jer kako i sam kaže, kad je čovjek sretan i uživa u onome što radi, rezultat će sam doći.
