U današnjem tekstu upoznajte sestre Marodi. Uporne, organizirane, ambiciozne i motivirane blizanke koje su vrlo usklađene u svemu što rade - od treninga, natjecanja pa do aktivnosti van atletske staze. Natječu se za Atletski klub Mursko Središće, glavne discipline su im 800 i 1500 metara, a ove godine su obje napravile iskorak u rezultatima i znatno popravile svoje osobne rekorde.
Kako su počele s atletikom, kako je trenirati sa sestrom blizankom i koji su im planovi i ciljevi za budućnost, pročitajte u nastavku teksta.
Za početak nam recite kako ste zadovoljne s proteklom sezonom?
Tena: Već je i dvoranska sezona super krenula, osobni rekordi na 800m i 1500m. Vanjska sezona još bolja. Iz trke u trku osobni su se skidali kao iz topa. Mislim da zadovoljnija ne mogu biti.
Lea: Mislim da prema rezultatima mogu reći da sam jako zadovoljna i ponosna na sebe jer sam iz trke u trku trčala osobne rekorde. Vanjska sezona je krenula puno bolje nego sam očekivala i baš sam iznenadila samu sebe.
Kada i kako ste se počele baviti atletikom?
Tena: Zapravo smo se počele baviti s 9 godina u svom gradu iz kojeg dolazimo. U školi se svake godine održavao školski kros i tamo smo već počele osvajati medalje. Razrednica nas je motivirala kad smo trčale i savjetovala nam da se upišemo u „Atletski klub Mursko Središće“. Kao male uvijek smo bile najbolje u trčanju i najviše nas je veselilo kad smo se zajedno natjecale. Prve 3 godine smo se više „igrale“ na treningu, kasnije smo počele trenirati malo jače za natjecanja, a kad smo krenule u srednju školu, tada smo odlučile baviti se profesionalno.
Lea: Slažem se s Tenom. Zajedno smo krenule u atletiku.
Jeste li otpočetka znale da želite trčati srednje pruge ili vas je trenerica usmjerila u tom pravcu?
Tena: Znala sam od početka da ću trčati srednje pruge jer sam već kao limačica bila u tome i ostala u tome sve do sada. Za srednje pruge treniram i mislim da mi to najbolje ide. Trenerica mi je savjetovala da se više fokusiram za onu disciplinu u kojoj se želim natjecati.
Lea: Kod mene je baš suprotno. Kao mala sam krenula sa sprinterskim disciplinama i to najviše 60 m i 100 m. Iako sam u ono vrijeme bila brza, nije mi se više sviđalo jer mi je to bila prekratka dionica. Imale smo sve iste treninge, ali na natjecanju smo trčale različito. Trenerica mi je rekla da bih uvijek bila bolja da sam ostala na sprintu, iako mislim da se ove sezone pokazalo da nije to tako. Mislim da se sve samo trebalo posložiti.
Što najviše volite raditi na treningu, a što najmanje?
Tena: To mi je omiljeno pitanje. Jako volim trenirati pa i sve volim raditi, a najviše dionice. Pogotovo kada se radi o dužem trčanju ili uzbrdice, iako to ne trčim često. Izdvojila bih jedan od omiljenih treninga i to bi bilo 20×200m. Ne mogu baš izdvojiti ono što ne volim raditi, ali kad bih morala to bi bili skokovi.
Lea: Također volim puno trenirati i to mi je u životu trenutno „number one“. Na treningu najviše volim duža trčanja i intervale. Najmanje mi se sviđaju bilo kakvi skokovi i treninzi sprinta. Tu se odmah umorim nakon par dionica.
Što biste izdvojile kao najdraži uspjeh, odnosno najdraži atletski trenutak?
Tena: Meni je oduvijek bio cilj upasti u hrvatsku reprezentaciju i to mi se ostvarilo. Kao najdraži trenutak izdvojila bih Balkansko prvenstvo u Baru 2022. godine, iako rezultat nije bio sjajan, te drugi ove godine na Tromeču u Srbiji u dvoranskoj sezoni. Jako ih je puno i sami po sebi svi su mi jednako važni. Ove godine je svako drugo natjecanje bilo uspješno s puno rekorda tako da mogu reći da imam puno najdražih atletskih trenutaka.
Lea: Iako još nisam upala u hrvatsku reprezentaciju, nadam se da će se to ostvariti sljedeće godine. Najveći uspjeh su mi državne medalje i osobni rekordi koji su se ove godine znatno poboljšali. Najdraži atletski trenutak bio bi EKAG u Češkom Brnu gdje sam trčala 1500m i osvojila 6. mjesto.
Kako je trenirati sa sestrom blizankom? Slažete li se uvijek i je li vam to što trenirate i natječete se skupa dodatna motivacija?
Tena: Jako izazovno. Na treningu kada nam je teško bodrimo jedna drugu i pokušavamo sve odraditi do kraja. Slažemo se uvijek, samo ponekad malo jače raspravljamo jer Lea zna skratiti pauzu. Kada treniramo guramo jedna drugu pa nam je trening lakše odraditi. Kada se natječemo zajedno, više je stresno, ali onda sam više motivirana.
Lea: S Tenom je odlično trenirati. Neke dionice vodi ona, neke ja. Mislim da se dobro slažemo u svemu i dogovorimo se uvijek koja će voditi, a koja držati tempo. Naravno da nam je treniranje zajedno dodatna motivacija i još više smo fokusirane kada smo zajedno u tome. Puno nam je lakše kad smo jedna uz drugu i ne volimo se razdvajati.
Na atletskoj stazi sve radite gotovo identično, čak je i vrlo mala razlika u rezultatima. Jeste li i u stvarima van atletike tako usklađene?
Tena: Mislim da nam sinkronizirano trčanje dolazi nesvjesno jer ipak smo blizanke pa se to podrazumijeva. Pred godinu dana u rezultatima se vidjela veća razlika u odnosu na ovu godinu koja je za obje veliki napredak. Jako smo usklađene. Čak imamo i isti rukopis, mišljenje… Ponekad kad nas netko nešto pita znamo i odgovoriti u isti glas. Isto se oblačimo kao što se vidi na natjecanjima.
Lea: Da, sve radimo zajedno, kako u sportu tako i van sporta. Razlika u rezultatima se smanjila i mislim da se tek sada vidi koliko smo zapravo identične. Van atletike smo isto tako usklađene. Kao što je već Tena sve rekla, isto pišemo, mislimo na isti način i zajedno učimo. Dok nešto ne stignemo napraviti, moglo bi se reći da radimo 2u1 ha-ha-ha. Ustajemo svaki dan u 5 pa dok ja pripremam doručak za školu, ona slaže krevete.
U čemu se razlikujete? Što biste navele kao najveću razliku između vas dvije?
Tena: Nema baš puno razlike što se tiče osobnosti. Više se primjećuje fizički izgled. Ja imam madež na licu i mislim da je to najveća razlika kod nas. Iako prijatelji i ljudi koji nas već dobro poznaju, vele da imamo drugačiji glas te da ja imam svjetliju kosu.
Lea: Što se tiče osobnosti mislim da nema razlike jer smo obadvije uporne, kreativne i organizirane. Kad gledamo s fizičke strane, Tena ima madež na licu koji se odmah primijeti. To je i najveća razlika između nas dvije. Ja sam malo viša od nje, ali to se ni ne vidi.
Kako usklađujete sportske i školske obaveze?
Tena: Upisala sam Ekonomsku školu u Čakovcu te se svaki dan vozim vlakom. Treba mi 25 minuta do škole. U školi uopće nije zahtjevno i sve obaveze izvršim na vrijeme. U svemu mi pomaže to što sam organizirana i mislim da je to ključ svega. Odmah nakon škole idem na trening, tako da svu zadaću napravim u vlaku kad se vozim doma. Jedino što mi preostaje je navečer ponoviti gradivo, a čak imam vremena i za sebe i čitanje knjiga.
Lea: Upisala sam istu školu i zajedno sjedimo od početka. Putujem vlakom i treba mi 25 minuta do škole. Sve školske obaveze odrađujem na vrijeme, lektire čitam u 5 ujutro na vlaku, a zadaću radim popodne tako da ne moram doma. Iako volim puno čitati, svoje knjige čitam navečer. Ne volim izlaziti pa mi ostane puno slobodnog vremena, tako da škola nije problem. U školi sam uvijek ujutro jer idem u sportski razred, te se mogu cijelo popodne posvetiti treniranju.
Jeste li razmišljale o tome što ćete nakon srednje škole?
Tena: Razmišljala sam i što više razmišljam, to mi je teže odlučiti. Iako već sad ne bih ništa previše govorila, jako me zanima nutricionizam, fizioterapija i kineziologija, ali to ću još vidjeti. Prvo se moram potruditi jako dobro napisati maturu.
Lea: Jasno je da nas obje zanima isto iako ni ne znam zašto i kako. Jednostavno imamo iste interese i želimo zajedno uspjeti u sportu i poslu. Malo sam razmišljala i iako sam već dosta upućena u područje ekonomije, marketinga i financija, voljela bih se vidjeti kao nutricionistica ili fizioterapeutkinja. No to ću još vidjeti.
Što su vam glavni ciljevi i želje za sljedeću sezonu?
Tena: Glavni cilj mi je sljedeće godine otići na Svjetsko juniorsko prvenstvo koje će se održati u Peruu. Želim istrčati još bolje rezultate i osobne rekorde na 800m i 1500m. Bilo bi mi još draže da normu za 1500m istrčim već u dvorani sljedeće godine. Norma je 4:27.50, a trenutno imam 4:30.40. Mislim da to ne bi trebao biti problem. Nadam se da me nikakva ozljeda neće spriječiti na tom putu.
Lea: Za mene vrijedi isto. Također bih se htjela plasirati na Svjetsko prvenstvo. Imam slabiji rezultat za samo 21 stotinku što mislim da ne igra veliku ulogu. Za ovu sezonu mi je ostao državni kros, pa se nadam da ću to dobro otrčati. Želim poboljšati svoje osobne rekorde na 800m i 1500m. Uz puno treninga i odricanja, nadam se najboljem.
Čestitamo sestrama Marodi na svim dosadašnjim uspjesima i želimo im da ostvare sve svoje ciljeve, kako atletske tako i one školske, a u budućnosti i poslovne.
