Prema međunarodnim istraživanjima, trećina mladih sportaša - ispitanika u dobi do 17 godina - povući će se iz sporta jer smatra da on iziskuje previše vremena i izravno utječe na rezultate školovanja i odabir studija.
U Hrvatskoj svakako postoji potreba za unaprjeđenjem cjelokupnog sustava obrazovanja za sportaše kako bi se mladim sportašima pomoglo da se učinkovitije nose s izazovima sporta i školovanja, ali i stvaranja preduvjeta za daljnje obrazovanje nakon prestanka bavljenja sportom.
Iako je redovno školovanje uz svakodnevne treninge veliki izazov koji iziskuje puno truda i odricanja, uz dobru volju i organizaciju sve se može, a dokaz za to je Martina Dadić.
Martina je magistra nutricionizma, diplomirala je na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu i stručna je specijalistica kondicijske pripreme sportaša Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i još uvijek aktivna atletičarka. Članica je AK Ultra i skakačica u dalj koja je nastupila na brojnim državnim prvenstvima i međunarodnim natjecanjima.
Kako je uspjela sve uskladiti, čime se bavi i što je najveća vrijednost koju joj je donijela atletika, pročitajte u nastavku teksta.
Kada si se počela baviti atletikom i jesi li trenirala još koji sport?
Atletikom sam se počela baviti u sedmom razredu osnovne škole kada sam nastupala na školskom natjecanju u skoku u vis i štafeti, te me vidjela trenerica i pozvala da dođem trenirati. Skok u vis je bila moja prva disciplina kroz koju sam se zaljubila u atletiku. U sportu sam od malih nogu, a prije atletike sam trenirala ritmiku, ritmičku gimnastiku, plivanje i jedrenje.
Mnogi mladi danas odustanu od sporta taman pred kraj srednje škole ili početkom studiranja jer „ne stižu sve“, no ti si uz sport završila ne jedan, već dva fakulteta. Kako ti je to pošlo za rukom?
Da, nažalost mladi prerano odustanu od sporta jer misle da moraju birati između karijere i sporta. To je uvjerenje koje i danas prenose mnogi treneri i roditelji. Međutim, to stvarno ne treba biti tako. Sve se može ako se ima volje i želje. Neću lagati, taj put nije nimalo lak. Bilo je puno neprospavanih noći zbog učenja i umora zbog nedovoljnog oporavka. Podršku sustava obrazovanja nisam imala, rekli bi mi da je to „moje slobodno vrijeme“ bez obzira što sam nastupala za reprezentaciju.
Potrebna je prije svega jako dobra organizacija, disciplina i spremnost na rad. Meni je jako pomoglo što su moji treneri Žak Martinek i Luka Aračić podržavali obrazovanje i prilagođavali trening fakultetskim obavezama. Možda je čak ta njihova podrška, komunikacija i trenersko znanje o planiranju i periodizaciji treninga bilo ključno.
Kako si došla na ideju da spojiš i nutricionizam i sport, tjelovježbu odnosno da se obrazuješ na oba područja?
Ideja o spajanju dviju struka započela je upravo kroz bavljenje atletikom. Naporno sam trenirala i paralelno stjecala sve više znanja koliko prehrana utječe na zdravlje i na sportske performanse sportaša. Oduvijek me zanimao sportski nutricionizam ali mi je nedostajalo znanja koji su učinci treninga na tijelo sportaša kako bi znali primjeniti adekvatne nutritivne strategije, pa sam odlučila upisati i Kineziološki fakultet. Prehrana i tjelesna aktivnost su isprepleteni te se oslanjaju jedno na drugo u održavanju zdravog životnog stila svakog pojedinca, a ne samo sportaša.
Paraleno studiranje, bavljenje profesionalnim sportom i studentski posao uz to, stvorilo je u meni naviku rada, reda i discipline te stručno ali i praktično znanje koje danas prenosim u radu s ljudima. Ponosna sam na sve uloge i sretna sam jer sam uspjela spojiti svoje dvije ljubavi, sport i nutricionizam te radim ono što volim.
I dalje aktivno treniraš i natječeš se. Kako usklađuješ treninge s poslom i odakle ti motivacija da i dalje ustraješ u sportu?
Sada mi se nije problem organizirati se jer sama kreiram radno vrijeme u privatnom poslu. Ujutro odradim svoj trening, a popodne onda radim s klijentima. Volim atletiku, obožavam trenirati i natjecati se i to je moja glavna motivacija zbog čega i dalje ustrajem u sportu.
Što bi navela kao najdraži trenutak u svojoj sportskoj karijeri, a što kao najveću vrijednost koju si dobila od sporta?
Najdraži trenutak je bio kada sam skočila osobni rekord 5.94 m u skoku u dalj. Najveća vrijednost koju sam dobila kroz sport je praktično iskustvo koje uz stručno znanje mogu prenositi svojim sportašima i drugim klijentima.
Što bi navela kao najveći problem kod ljudi što se tiče prehrane?
Kao najveći problem bi možda izdvojila zapravo neznanje ljudi kako pravilna prehrana treba izgledati. Mediji su puni dezinformacija, a čak i kada ljudi dođu do točne informacije od strane stručnjaka, dolazi do problema jesu li tu informaciju dobro razumijeli i primjenili na sebe. Uz to, veliki problem je što sve više ljudi jede vani, doma se ne kuha, postoji uvjerenje da se nema vremena za pravilnu prehranu te da je ona skupa i komplicirana pa se u startu odustaje.
Možeš li nam dati nekoliko smjernica kako znati da je jedan obrok u danu u raznovrstan, nutritivno uravnotežen?
Možemo reći da je obrok uravnotežan ako polovicu našeg tanjura čini povrće (količina koja stane na dva dlana), jednu četvrtinu tanjura (veličina jednog dlana) izvor proteina (meso, riba, jaja, sir ili biljni proteini kao leća, hrah, slanutak, proizvodi od soje) i jednu četvrtinu tanjura, odnosno jednu šaku čine škrobasti ugljikohidrati (proso, ječam, heljda, tjestenina, riža, kruh...). Što imamo više boja na tanjuru, to smo sigurniji da smo unijeli sve nutrijente koji su nam potrebni i zadovoljili pravilo raznovrsnosti.
Voljela bih napomenuti da prehrana ne treba biti idealna i savršena svaki obrok i svaki dan i da sve može biti dio pravilne prehrane - i čokolada, pizza, pomfri, sok ako je umjereno.
Što bi sportaši obavezno trebali uvrstiti u svoju prehranu, a što izbjegavati? Koliko prehrana utječe na sportski rezultat?
Sportaši bi prije svega trebali imati pravilnu prehranu koja je izbalansirana i raznovrsna. Poražavajuće je kako je prehrana mnogih vrhunskih sportaša daleko od osnova pravilne prehrane, a bez tog temelja ne možemo ni pričati o brojnim nutritivnim strategijama kojima se mogu poboljšati sportske performanse i oporavak. U radu sa sportašima najčešći deficit je unos ugljikohidrata i tekućine. Razlika između pobjede i poraza u vrhunskom sportu je vrlo mala (stotinke, centimetri), stoga je nužno paziti na svaki detalj a pravilna prehrana je ključan element vrhunske sportke pripreme. Prehrana je nevidljivi trening! Prehrambene navike potrebno je trenirati i usvajati kao što treniramo neku motoričku sposobnost (brzinu, snagu, izdržljivost).
Za tijelo sportaša hrana je kao gorivo za auto te utječe na sportske performanse i zdravlje. Potrebe i ciljevi sportaša stalno se mijenjaju ovisno o trenažnom ciklusu, rasporedu treninga, natjecanja i putovanja, te ovise o zdravstvenom stanju. Prehranu je stoga potrebno kontinuirano prilagođavati. Osim na sportke performanse, prehrana utječe i na osjećaš samopouzdanja!
I za kraj, imaš li kakvu poruku za mlade sportaše kojom bi ih motivirala da što duže ostanu u sportu i imaju skladan odnos prema hrani, tijelu i kretanju?
Mladim sportašima bi poručila da što duže ostanu u sportu jer zapravo je tek u seniorskoj dobi najljepše kada sazrijemo, skupimo neko iskustvo i znanje. Sport nas uči radu, redu i disciplini te nekim vrijednostima koje teško možemo drugdje naučiti.
Vrijeme i trud uloženi u sport se neće svim sportašima vratiti isključivo kroz nagradu (medalju, rezultat), ali će se vratiti višestruko kroz mnoge druge aspekte života kao što je fizičko i mentalno zdravlje, te razne sposobnosti, a to je ono što je neprocjenjivo.
