U svijetu sporta, granica između dopuštenog i zabranjenog postaje sve zamagljenija. Jedna od najpodmuklijih taktika koja uzima maha među onima koji žele varati jest tzv. mikrodoping.
Što je mikrodoping?
Mikrodoping označava uzimanje vrlo malih (mikroskopskih) doza zabranjenih tvari u precizno određenim vremenskim razmacima, često u skladu s ritmom testiranja. Cilj je poboljšati performanse – osobito regeneraciju, kapacitet krvi i izdržljivost – bez da se koncentracije tvari detektiraju uobičajenim testovima.
Primjeri tvari koje se najčešće koriste u mikrodopingu:
-
Eritropoetin (EPO) – za povećanje broja crvenih krvnih stanica
-
Testosteron i slični steroidi – u mikrodozama za brži oporavak
-
Peptidni hormoni – za stimulaciju prirodnog hormona rasta
Zašto je mikrodoping teško otkriti?
Standardni antidoping testovi uzimaju uzorke urina i krvi u određenim razmacima, često nepredvidivo, ali ipak ne svakodnevno. Mikrodoping iskorištava "rupe" između testiranja – korištenjem tvari koje tijelo brzo izlučuje.
Zato se sve češće primjenjuje biološka putovnica sportaša – sustav koji ne traži prisustvo određene tvari, već bilježi promjene u biološkim parametrima (npr. hemoglobin, retikulociti) tijekom vremena.
Tanka linija između “biohacka” i prijevare
Zagovornici biohakiranja često opravdavaju mikrodoping kao „optimizaciju performansi“, ali važno je jasno reći: ako je tvar zabranjena i koristi se svjesno, to je doping.
Sport mora ostati pošten, a ovakvi “pametni načini varanja” narušavaju vjerodostojnost svakog poštenog uspjeha.
