Mirjana Šimek Bilić, hrvatska ultramaratonka, nedavno je ostvarila povijesni uspjeh na Prvenstvu Hrvatske u 6-satnom trčanju.
Osim što je postavila novi hrvatski rekord, njezin rezultat postao je i svjetski rekord u kategoriji W40 te treći najbolji svih vremena na globalnoj razini. Mirjana je na ovom natjecanju bila apsolutna pobjednica, pretrčavši više kilometara od svih, uključujući i muške natjecatelje.
U ovom intervjuu otkriva što je sve bilo potrebno za postizanje takvog nevjerojatnog rezultata, kako izgleda njezina priprema, te što ju motivira da pomiče granice ljudske izdržljivosti.
Prvo čestitke na izvanrednom uspjehu! Na nedavno održano Prvenstvu Hrvatske u trčanju na 6 i 12 sati, postali ste apsolutna pobjednica – pretrčali ste više čak i od muškaraca uz nove rekorde. Kako ste se osjećali neposredno nakon što ste shvatili da ste ne samo postavili novi hrvatski rekord, već i svjetski rekord u kategoriji W40?
Hvala vam! Osjećaji se još uvijek izmjenjuju od nevjerice, do velike sreće. Divan je bio osjećaj podijeliti tu sreću sa suprugom Tonijem koji je bio podrška tijekom cijele utrke, te s klupskim kolegama iz AK Sljeme (i onima van kluba) koji sve to razumiju i ogromna su podrška.
Kako i kada ste uopće krenuli s ultramaratonom? Što vas je potaknulo da se počnete baviti trčanjem?
Trčanjem se bavim još od srednje škole, uz jednu veliku pauzu u kojoj sam i rodila, i nakon toga se vratila trčanju. Sada evo već 9 godina trčim, a ultra je došla potpuno neplanirano. Naš masterchef i svojevremeno uspješan atletičar Šime Sušić, s kojim sam trenirala još u srednjoj školi, pozvao me da trčimo Polojsku ultru u štafeti, svaki po 50 km. Pristala sam bez otrčanog polumaratona ili maratona do tada. Neki bi rekli, potpuna ludost. No puno sam trčala u tom periodu, i svidio mi se izazov.
Vaš rezultat u trčanju na 6 sati je treći najbolji svih vremena u svijetu. Što smatrate ključnim čimbenicima koji su vas doveli do takvog uspjeha?
Rad, rad i samo rad. Smatram da sve godine marljivog i konstantnog treniranja rade bazu koju ništa ne može nadmašiti. Uz to, jako dobra ljetna baza, čuvanje od ozljeda kako bi bila konstantna, te sreća koju mi donosi trčanje i ljudi u trčanju. Jer u svemu tome treba biti neko zadovoljstvo. Uz sve to podrška obitelji, prijatelja, kolega s posla, svi su imali prste u tome. I naravno, malo upornog karaktera.
Možete li nam opisati kako izgleda vaš trening za ovako zahtjevne discipline poput 6-satnog trčanja (i duže, pošto ste nastupili i na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata)? Postoji li neka specifična rutina ili strategija koju slijedite?
Mogu reći što za mene funkcionira, jer svi trkači su posebni i priča za sebe. Bitno je biti konstantan, raditi dobre zimske i ljetne baze s puno kilometara, uživati u procesu, osluškivati svoje tijelo. Za ultre radimo specifične treninge, LSD (long slow distance) gdje je poanta biti što duže na nogama. Ti treninzi traju između 3 i 6 sati, zavisi u kojem su periodu. Bitna je raznolikost, trčati kraće i duže, brže i sporije, ravno i valovito, uzbrdo i nizbrdo. Sve to jača tijelo i daje mu otpornost.
Što vam prolazi kroz glavu tijekom tako dugačkog trčanja? Kako se mentalno pripremate i održavate fokus tijekom utrke?
Na dugačkim treninzima, ako ih sama radim, obično rješavam sve poslovne, obiteljske i ine izazove. Radim planove, pišem mailove u glavi, donosim neke odluke za koje mi je trebalo promišljanje i vaganje opcija, svašta.
Za vrijeme utrke, a to najviše volim kod ultri, zanimacija su mi ljudi oko mene, trkači, navijači, međusobna podrška, koji put i pričamo dosta tijekom utrke, navijamo jedni za druge. Kada postane teško, tu podrška odrađuje najvažniji posao, osim što dodaje hranu i piće, uz to gura i motivira. Kao i navijači. Svaki prolazak pored njih nesvjesno ubrzaš, dobiješ zamah. I tako guraš krug po krug.
Što se tiče mentalne pripreme, sad nakon otrčanog određenog broja ultri u biti nemam dilemu da li nešto mogu, nego znam da mogu, pitanje je samo koliko brzo. Čar ultramaratona je da nikad ne znaš kako će završiti. Možeš doći najspremniji na svijetu, ali ako ti želudac neće dobro raditi, tu utrku sigurno nećeš istrčati najbrže moguće.
Osim tjelesne pripreme, prehrana i oporavak sigurno igraju veliku ulogu u ovakvim naporima. Kako izgleda vaša prehrana i oporavak, te kako usklađujete treninge s ostalim obavezama i poslom?
Mislim da sam majstorica usklađivanja obaveza, posla i trčanja, kao još neke kolegice i kolege trkači.
Svega ima, od trčanja do posla i s posla, prije posla u 4:30 ujutro, trčanja na sastanak, trčanja sinu na utakmicu, odem s tatom negdje da mu pomognem pa se vratim trčeći, bezbroj je kombinacija. Vrlo često uskače obitelj, pa ponesu suhe stvari do negdje, ili ruksak s laptopom doma, ma svašta.
Što se tiče prehrane, tu najmanje pazim, da iskreno priznam. Veliki dio godine ne jedem meso i u pravilu jedem stvari koje volim, s fokusom na povrće. Oporavku posvećujem puno više pažnje, jer ozljeda mi je noćna mora. Uvijek slušam tijelo, dobro odmorim poslije utrka, polako se vraćam u treninge.
Kako se nosite s izazovima poput umora, boli ili sumnji u vlastite mogućnosti tijekom ovakvih utrka? Imate li neku mantru ili tehniku koja vam pomaže?
Mantra je uvijek ista, znam da to mogu. I znam da neće biti smak svijeta ako ne otrčim najbrže moguće, i da je nemoguće uvijek trčati najbrže moguće. Bilo je utrka gdje sam morala odustati, iz raznoraznih razloga, koje su poslije donijele tugu i sumnju. No, nekako se uvijek vratim na osnovne postavke, a to je da me to veseli i nastavim gdje sam stala. Ponekad te ljudi oko tebe uvjere da možeš iako misliš da najbolje što možeš je sjesti i čekati da te netko skupi…
Trčanje na 24h je bilo ogroman izazov, no shvatila sam da ljudsko tijelo može dugo pratiti glavu. Jedna draga kolegica trkačica mi je jednom poslala poruku: "Where the mind goes, body will follow." Trudim se držati se toga.
Koje natjecanje do sada biste izdvojili kao najljepše iskustvo i zašto?
Teško mi je izdvojiti neko posebno jer i postati prvakinja prvi puta, i prvi puta otrčati ultru mi je donijelo neka nova saznanja, sreću, zadovoljstvo. Kao i sva ta putovanja na svjetska i europska prvenstva su divna, upravno ekipe i atmosfere.
Kakvi su vam planovi za budućnost? Postoji li neki specifičan cilj ili utrka na koju ste posebno fokusirani?
Postoje utrke za koje se pripremam, ostale trčim jer se uklapaju u raspored. Slijedi svjetsko prvenstvo na 100 km u Indiji početkom prosinca, nakon toga odmor i potom nova sezona. Glavni cilj je trenirati, uživati u procesu, i što duže biti prisutna.
Mirjani želimo puno sreće na predstojećem Svjetskom prvenstvu u Indiji i još puno pretrčanih kilometara, naravno, bez ozljeda.
