U Atletskom klubu Slavonija-Žito iz Osijeka sport nije samo aktivnost – to je način života. Jedna od onih koji to svakodnevno potvrđuju svojim radom je Dorotea Šešum, bivša atletičarka, a danas posvećena trenerica mlađih dobnih kategorija. Odrasla u obitelji gdje se atletika diše punim plućima – otac joj je cijenjeni trener, brat i sestra također su u sportu – Dorotei je bilo prirodno nastaviti tim putem. Iako je natjecateljsku karijeru ostavila iza sebe, atletika ju je i dalje oblikovala, ali sada s druge strane staze – u ulozi mentorice i vodilje mladim atletičarima.
U ovom intervjuu razgovarali smo s Doroteom o njezinim počecima, prijelazu iz sporta u trenerski posao, izazovima i radostima rada s djecom, te o važnosti obitelji, podrške i strasti u svijetu sporta.
Dorotea, prije svega hvala što si izdvojili vrijeme. Možešli nam se za početak kratko predstaviti – kako je započeo tvoj put u atletici?
Hvala vam na ovoj prilici! Dolazim iz Osijeka i imam 27 godina, a gotovo 16 njih provela sam u atletici. Sve je počelo u jesen 2009. kada sam s tatom, sada trenerom Sašom otišla na stadion pogledati trening. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sljedeći trening sam već bila na stazi u atletskoj školi, a nedugo nakon toga primijetio me trener Hristo Gergov i tako je je krenuo moj put u atletici..
Odrasla si u sportskoj obitelji. Koliko je ta okolina utjecala na tvoju odluku da se baviš atletikom?
Odrasla sam u sportskoj obitelji, ali više u onom rekreativnom smislu. Sport je kod nas uvijek bio prisutan, ali nitko se nije ozbiljno natjecao. Sve se počelo mijenjati tijekom ljeta 2009. U blizini apartmana imali smo igralište gdje smo svakodnevno igrali razne sportove, i tu je tata primijetio da se dobro snalazim i da imam motoričkih sposobnosti koje vrijedi razvijati. Počeo je istraživati koje sportove bih mogla trenirati u Osijeku i tako smo naišli na atletiku. Iako dolazim iz sportske okoline, zapravo sam ja bila ta koja je prva napravila konkretan korak - doslovno sam prva stala na atletsku stazu i zakoračila u svijet natjecanja. Nakon mene su mi se pridružili tata i ostatak obitelji, svatko na svoj način, ali svi smo na kraju završili na stazi. Moj mlađi brat Nikola i sestra Petra danas također treniraju, dok starija sestra pomaže u organizaciji sportskih događanja. Mama je, naravno, naš najvatreniji i najglasniji navijač na svakom natjecanju. Tako je ta naša rekreativna sportska priča prerasla u pravu malu sportsku obitelj.
Sjećaš li se svog prvog natjecanja i prvih treninga – što tetada najviše privuklo u atletici?
Od samog početka su me treninzi jako privukli, svidjelo mi se kako izgledaju, voljela sam trčati i sve mi je to bilo jako zabavno, iako je znalo biti i naporno. Atmosfera na treninzima bila je odlična, društvo super, pa sam svaki novi trening jedva čekala. Posebno me motiviralo gledati starije cure i dečke kako treniraju, kako su brzi i snažni i samo sam razmišljala: “I ja želim biti takva!” A što se tiče prvog natjecanja, kad se danas toga sjetim, stvarno mi izmami osmijeh. Bilo je to vrlo brzo nakon što sam krenula trenirati, možda samo koji mjesec kasnije. Radilo se o školskom natjecanju, trčala sam 100 metara i završila predzadnja.. ali uvjerljivo. Ali iskreno, ovo vjerojatno nitko ni ne zna osim obitelji, ali meni je tada bilo u glavi da sam ja sebi lijepa dok trčim a za rezultat ćemo lagano haha.. Ali stvarno samo tada.
SPORTSKA KARIJERA I PRIJELAZ U TRENERSKE VODE
Kao bivša atletičarka, što ti je iz tog razdoblja najviše ostalo u sjećanju?
Najposebniji trenutak iz mog atletskog razdoblja definitivno je bila prva medalja na kadetskom državnom prvenstvu, na utrci 300 metara s preponama, kao i ulazak u hrvatsku reprezentaciju. Taj uspjeh mi je posebno drag jer nije došao preko noći, iza toga je stajalo jako puno truda, odricanja i upornosti. Iako sam kasnije osvojila još medalja i ostvarila dobre rezultate, upravo ta prva medalja i osjećaj da sam uspjela napraviti iskorak u karijeri ostali su mi najslađi i najdublje urezani u pamćenje.
Kada si odlučili da želiš postati trenerica i kako je tekao taj prijelaz?
Ljubav prema trenerskom pozivu rodila se zahvaljujući mom treneru Hristu Gergovu. On je bio taj koji mi je prenio strast prema preponama i već sam sa 15 godina znala da jednog dana želim upisati Kineziološki fakultet i postati trenerica. Situacija se dodatno promijenila kada je trener Gergov otišao, ostala sam bez trenera za svoju disciplinu, što je bio jedan od ključnih razloga zašto je moj tata, Saša, odlučio postati trener. No, taj dio neka on ispriča kada dođe na red. Kako sam upisala prvu godinu faksa, tako sam polako počela raditi s djecom u atletskoj školi, a svoje treninge sve više stavljala u drugi plan. Bilo mi je teško uskladiti vlastite treninge s tatom, jer smo često imali treninge u isto vrijeme, on sa svojim atletičarima, a ja sa svojim. A znate kako to ide.. trenirati sam nije lako. Meni je osobno bilo posebno izazovno jer sam tip sportaša kojem puno znači da netko bude prisutan baš onda kad postane teško, da pogura, motivira, kaže pravu riječ u pravom trenutku. Ali ne žalim. Vjerujem da je to bio moj put i da sam danas točno tamo gdje trebam biti, u ulozi trenerice, s druge strane staze, uz svoje sportaše.
Koliko ti vlastito atletsko iskustvo pomaže u radu s mladim atletičarima?
Moje vlastito iskustvo mi je ogromna prednost u radu s mladim sportašima. Znam kako razmišljaju, što ih muči, kroz koje faze prolaze - fizički, mentalno i emotivno. Imam razumijevanja za njihove uspone i padove jer sam i sama sve to prošla. Također, sve ono što sam tijekom svoje karijere možda propustila, pogriješila ili nisam dovoljno iskoristila, sve to sada koristim kao alat u radu s djecom. Često im pričam svoje priče, kako bi kroz moje iskustvo mogli nešto naučiti i možda izbjeći greške koje sam ja radila. To je ono što mi je najvažnije, da njima bude bolje, lakše i pametnije nego što je meni bilo.
TRENERSKI RAD U AK SLAVONIJA-ŽITO
Danas si trenerica mlađih dobnih kategorija u AK Slavonija-Žito s kojima si osvojila velik broj medalja na državnim prvenstvima. Kako izgleda tvoj tipičan trenerski dan?
Da, od prošle godine vodim naprednu grupu mladih i starijih kadeta, a uz njih treniram i dvoje mlađih juniora, preponaše Evu i Gabriela. Ponosna sam na sve njih jer smo zajedno osvojili velik broj medalja na državnim prvenstvima, ali još više na trud koji svakodnevno ulažu. Moj dan, zapravo, u potpunosti je posvećen atletici. Vrlo često sam na stadionu od jutra do navečer. Dan obično započinjem vlastitim rekreativnim treningom koji traje dva do tri sata, to mi je način da ostanem aktivna. Između svog treninga i onih koje vodim, posvećujem se planiranju. Iako je okvirni plan rada već davno napravljen, svaki dan dodatno prilagodim ovisno o raspoloženju i formi grupe, natjecanjima koja nam slijede i ciljevima koje trenutno imamo. To znači da pišem dnevni plan na papir, pripremam rekvizite, razmišljam o tehničkim detaljima i vremenskoj dinamici treninga.
S kakvim izazovima se najčešće susrećeš u radu s djecom i mladim sportašima?
Najveći izazov su njihova očekivanja znaju biti previsoka, žele brze rezultate, a kad ih ne ostvare, lako se razočaraju. U tim trenucima važno je biti podrška i naučiti ih strpljenju i upornosti. Velik izazov je i nedovoljna uključenost roditelja. Njihova podrška je ključna, ali nažalost često ne pokazuju dovoljno interesa, ne dolaze na natjecanja, ne prate napredak, a nerijetko planiraju obiteljska putovanja baš u vrijeme važnih sportskih događanja. Time, iako nesvjesno, koče vlastito dijete. Djeci puno znači kad znaju da ih roditelji prate, podržavaju i vjeruju u njih.
Što ti je najvažnije u radu s mladima – je li to rezultat, motivacija, tehnička izvedba ili nešto treće?
Prije svega, najvažnije mi je da djeca vole ono što rade, da vole dolaziti na treninge, da se osjećaju dobro u toj sredini i da imaju povjerenje u mene kao trenera. Bez toga nema stvarnog napretka. Motivacija je temelj svega. Ako dijete nije motivirano, teško će se razvijati bilo tehnički, bilo rezultatski. Zato puno pažnje posvećujem tome da im treninzi budu zanimljivi, izazovni, ali i ispunjeni podrškom i razumijevanjem. Naravno da je rezultat važan, on je poput šećera na kraju, potvrda svega što smo zajedno uložili. No ne smije postati jedini cilj. Uloga trenera nije samo razvijati sportaše, već i sudjelovati u njihovom odrastanju. Upravo zato mi je posebno važno da iz atletike ne izađu samo s medaljama, već i kao samopouzdane, odgovorne i dobre osobe. Jer na kraju dana, to je ono što ostaje najduže.
OBITELJ I ATMOSFERA U KLUBU
Tvoj otac također je trener u klubu, poznat po radu s vrhunskom mladom preponašicom Miom Wild. Kako izgleda ta obiteljska trenersko-atletska dinamika?
Ovo je jedno od pitanja koje mi se često postavlja, i moram priznati, s razlogom. Moj tata i ja stvarno odlično funkcioniramo kao trenerski tim. Raditi s njim je poseban osjećaj, pogotovo kada vidim kakve rezultate postiže. Ne mogu poželjeti boljeg učitelja, svaki njegov savjet, svaka sitnica koju primijetim u njegovom pristupu, za mene je vrijedna lekcija. Stalno si pomažemo. Kad je jedno od nas na pripremama ili natjecanju, drugo odmah uskače i preuzima dio posla.. Razmjenjujemo ideje, promišljanja i često imamo vrlo sličan način razmišljanja, što dodatno olakšava suradnju. Iako više ne živim s roditeljima, atletika je i dalje svakodnevna tema, pogotovo jer su i brat i sestra uključeni u sport, pa se to prirodno provlači kroz sve razgovore. Kad dođem kući, uvijek “malo prođemo atletiku” jer to nije samo posao, to je naš način života. Naravno, tata i ja smo prije svega otac i kći, pa uz sve sportske teme, imamo i one obiteljske. Zajednički trenuci, druženja, smijeh, sve to postoji paralelno s atletikom. Ta dinamika nas još više povezuje, i na stazi i izvan nje.
I brat i sestra su ti u atletici – koliko vas sport povezuje i kako izgleda obiteljski razgovor kad se svi okupite?
Kao što sam spomenula, atletika je uvijek tema kad se obitelj okupi, i uvijek imamo nešto novo za podijeliti. Iako smo oduvijek bili bliski, sport nas je dodatno zbližio. Dijelimo uspone i izazove, podržavamo jedni druge i to nas povezuje na poseban način. Za nas atletika nije samo sport, već dio obiteljskog života. Naravno, ima tu i drugih tema, nas je šestero pa ne manjka smijeha, zezancije i svakodnevnih priča.
Može li se reći da je atletika kod vas i posao i način života?
Definitivno. Atletika nije samo posao ni kod mene ni u mojoj obitelji, to je naš način života. Za mene je to puno više od radnog vremena; to je strast koja traje od jutra do večeri, koja je stalno prisutna u mislima i srcu. Svaki trenutak razmišljam o treningu, napretku, kako pomoći svojim atletičarima da daju najbolje od sebe. Znam koliko je teško, koliko truda i odricanja zahtijeva, ali isto tako koliko je nagrađujuće gledati njihove male i velike uspjehe, vidjeti kako rastu, ne samo kao sportaši, već i kao ljudi. To me ispunjava i daje mi snagu da nastavim dalje.
RAZVOJ MLADIH ATLETIČARA I POGLED NA SPORT
Što smatraš ključnim za razvoj mladog sportaša u današnje vrijeme?
Ključno za razvoj mladog sportaša danas je kombinacija prave podrške, dobre motivacije i strpljenja. Važno je da sportaš osjeti da nije sam, da ima ljude koji vjeruju u njega i pomažu mu rasti, kako fizički, tako i mentalno. Također, potrebno je postaviti realne ciljeve i prilagoditi treninge tako da se dijete ne izgubi u pritisku i ne odustane. U današnje vrijeme, gdje je toliko distrakcija i izazova, bitno je da treneri i roditelji razumiju kroz što mladi prolaze i da im pruže sigurnu i pozitivnu okolinu u kojoj će moći razvijati svoje sposobnosti.
Kako motiviraš djecu da ostanu u sportu, osobito u pubertetu kad su druge stvari često primamljivije?
Najviše ih motiviram kroz vlastito iskustvo. Znam koliko može biti teško ostati u sportu, posebno u pubertetu kad su druge stvari često primamljivije i odvlače pažnju. Ja sama osim što nisam imala sreću s trenerima, a i vanjski faktori su me u srednjoj školi udaljili od atletike. Zato im često pričam o tome koliko je važno ne izgubiti fokus i vjeru u sebe. Sad, kad se osvrnem, žao mi je što sam dozvolila da društvo utječe na moje odluke, jer neke prilike se ne vraćaju. Zato želim da oni iskoriste svoje šanse i da shvate koliko je sport važan ne samo za rezultate, nego i za život.
PLANOVI I CILJEVI
Imaš li nekih dugoročnih planova u trenerskoj karijeri? Možda rad sa starijim kategorijama ili vrhunskim sportašima?
Imam dugoročne planove sa svojim preponašima, Evom i Gabrielom. Radimo zajedno od kadetske dobi, jako ozbiljno i kvalitetno pristupamo našim ciljevima. Ne volim previše govoriti unaprijed, ali vjerujem da će uskoro doći ozbiljniji rezultati. Moj san je da jednog dana odemo na svjetska i europska prvenstva, a naravno, i na olimpijske igre.
Postoji li neki trenutni sportski cilj koji bi voljela ostvariti sa svojim atletičarima?
S obzirom na to da su glavna pojedinačna prvenstva za moje sportaše već prošla, mogu reći da je većina ciljeva ostvarena. Sad se fokusiramo na daljnji razvoj i pripreme za buduće izazove. Glavni cilj za 2026. godinu nam je ostvariti norme za 400 metara prepone na europskom prvenstvu za mlađe juniore.. Ova godina nam služi kao uvodna u mlađe juniorske pripreme, a sljedeća će biti godina u kojoj želimo konkretno ostvariti te ciljeve. Naravno, tu su i medalje na državnim prvenstvima ali to se podrazumijeva kao i do sada.
I ZA KRAJ….
Koji je tvoj savjet roditeljima djece koja tek ulaze u svijet atletike?
Roditeljima bih savjetovala da budu podrška i da imaju strpljenja. Djeci treba vremena da zavole sport i razviju se u njemu. Važno je da budu prisutni, da pokažu interes, dođu na natjecanja i budu vjetar u leđa, a ne dodatni pritisak. I ono najvažnije - treninge i sportski razvoj neka prepuste nama trenerima.
Što tebe osobno najviše veseli u trenerskom poslu?
Najviše me veseli gledati kako djeca rastu, ne samo kao sportaši, nego i kao osobe. Svaki njihov napredak, svaki mali korak naprijed, meni je veliki. Onaj trenutak kad ostvare rezultat za koji smo se zajedno trudili i kad vidim iskrenu sreću u njihovim očima, e to su trenuci za koje živim.
Je li teže biti sportašica ili trenerica? Jesi li imala veću tremu kada si se ti natjecala ili kada se natječu tvoji sportaši?
Teže mi je biti trenerica, bez razmišljanja. Emocije su puno intenzivnije nego dok sam bila sportašica. Tada sam imala tremu, ali bila sam odgovorna samo za sebe. Sada, kad moji sportaši izlaze na stazu, srce mi kuca za njih, i radost, i strah, i trema, sve je pojačano. Pogotovo kad osjetim da su uplašeni, a znam koliko su radili i koliko su spremni, tada mi je najteže. Nekako sve njihovo proživljavam kao svoje.
I za kraj – koja te atletska vrijednost ili lekcija najviše oblikovala i koju pokušavaš prenijeti dalje?
Najviše me oblikovala vjera da je sve moguće kad istinski vjeruješ, želiš i radiš za to. To je lekcija koju stalno ponavljam svojim sportašima, da ništa ne dolazi preko noći, ali da se trud, upornost i vjera u sebe uvijek na kraju isplate. Rad je ključ svega, a kad dođu rezultati, sve to dobije svoj smisao.
I za kraj, voljela bih naglasiti jednu stvar po kojoj me mnogi već prepoznaju, a to je moje glasno navijanje. Prije svake utrke osjećam potrebu vikati, bodriti ih iz petnih žila, jer tom energijom želim prenijeti dio sebe na njih. Želim da osjete da nisam samo njihov trener, nego i njihov najveći navijač. Zato dokle god sam uz stazu, oni će čuti moj glas. Možda neće uvijek sve ići savršeno, ali jedno je sigurno, nikad neće biti sami.
