Ove je godine napravljen velik pomak u rezultatima na ženskoj 'stotki', a dva imena su se posebno istaknula – Lara Jurčić i Vita Penezić.
Njih dvije uvjerljivo su zauzele prva dva mjesta na seniorskim tablicama sezone, a tek su mlađe juniorke. Ove dvije šesnaestogodišnjakinje članice su AK Agrama, a sezonu kakvu su imale ove godine, svatko bi poželio.
Lara je osvojila broncu na 200m na Europskom mlađe juniorskom prvenstvu u Jeruzalemu, zlato u istoj disciplini na EYOF-u u Banskoj Bystrici s osobnim rekordom od 24.05s, te je rušila hrvatski mlađe juniorski rekord i izjednačila juniorski koji sada iznosi 11.79s.
Vita je specijalistica za 100m. Ove godine je osvojila srebro na EYOF-u s rezultatom 11.81s, postala seniorska prvakinja Hrvatske, te čak 9 puta ove sezone trčala ispod 12 sekundi na 100 metara.
Već je dvoranska sezona dala nagovijestiti da na otvorenom možemo očekivati vrhunske rezultate i od Vite i Lare jer su obje trčale osobne rekorde i na 60m. Vitin osobni iznosi 7.65s, a Lara je zaostala samo jednu stotinku, te njen osobni rekord iznosi 7.66s.
U nastavku pročitajte malo više o Lari i Viti, njihovom osvrtu na prošlu sezonu, te o planovima za 2023. godinu.
1. Sada kad su se sigurno slegli dojmovi, možeš li nam dati svoj osvrt na završenu sezonu? Jesi li očekivala ovako odlične rezultate i medalju na EP, odnosno EYOF-u?
Lara: Završena sezona je bila uspješnija nego što sam očekivala. Prvo iznenađenje mi je bila utrka na 60m u Njemačkoj gdje sam istrčala osobni rekord. Na Europskom prvenstvu u Jeruzalemu sam bila zadovoljna već samim ulaskom u finale na 200m, ali imala sam četvrto vrijeme u finalu tako da sam znala da definitivno ima šanse za brončanu medalju za koju sam se išla boriti. Na EYOF-u sam bila favorit i osjećala sam pritisak. Kad sam vidjela da još trčim u osmoj stazi u finalu, izgubila sam nadu za zlato i nisam vjerovala u sebe, ali eto, na kraju je sve dobro prošlo. Otrčala sam utrku života i ostavila konkurentice iza sebe.
Vita: Sezona 2022. godine stvarno je nešto posebno za mene. Sve je započelo još od dvorane, kada sam otrčala osobni rekord na 60 metara i izborila se za nastup na Balkanskom prvenstvu u Beogradu. To je bilo moje prvo veće međunarodno natjecanje koje ću zasigurno pamtiti u najboljem sjećanju. Nakon dvorane krenula je sezona na otvorenom i tu su također 'padali' osobni rekordi i, naravno, nastupi na velikim međunarodnim natjecanjima. Osjećala sam se presretno jer smatram te nastupe kao nagradu za uložen trud. Medalju s EYOF-a iskreno nisam očekivala, ali eto, to je dokaz da treba očekivati neočekivano.
2. Kada i gdje si počela trenirati? Jesi li u početku nastupala u nekoj drugoj disciplini, a koja disciplina ti je danas najdraža?
Lara: Atletiku sam počela trenirati 2012. godine. Nakon što sam vidjela da sam u osnovnoj školi bila najbrža u razredu, došla sam na prvi trening u AK Agram koji je i dan danas moj klub. Kad sam počela trenirati, nastupala sam u raznim disciplinama kao npr. 60m, 300m pa čak i skok u dalj, a kao mlađa kadetkinja sam jedno vrijeme trčala 400m i 600m. Danas su mi 100m i 200m među dražim disciplinama, ali ako moram birati, onda biram 200m.
Vita: Moj prvi doticaj s atletikom započeo je u osnovnoj školi, kada sam u trećem razredu otišla na trening koji je vodila moja bivša razrednica. Odmah na prvom treningu dobila sam pitanje : "Jesi li ti sestra Brune Penezića?" Inače, Bruno se bavio atletikom i bio je jako uspješan, no došlo je do ozljede, pa ga nažalost nema više na natjecanjima. S vremenom, kako je Bruno trenirao u AK Agram, pojavila sam se i ja na treninzima. U početku sam trenirala vrlo malo, jednom do dvaput mjesečno, odnosno samo prije natjecanja. Na natjecanjima bih obično radila skok u dalj. Danas se nalazim u poziciji sprintera i to mi najviše odgovara. Najviše volim svoju 'stotku' dok mi 200m i nije nešto draga disciplina jer nikako ne mogu izvući dobar zavoj.
3. Kako usklađuješ školske obaveze i treninge? Imaju li profesori razumijevanja i izlaze li ti u susret s obzirom da si sportaš? Jesi li se morala odreći nečega zbog treninga za razliku od svojih vršnjaka koji ništa ne treniraju?
Lara: Škola mi dva dana u tjednu traje dosta dugo. Imam školu ujutro i nakon toga imam odmor od sat vremena, a popodne opet počinje i traje sve do 17:30 sati, što mi je nekad problem jer moram nositi stvari za trening u školu kako bih sve stigla na vrijeme. S druge strane, učitelji i ravnateljica imaju razumijevanja kada izostanem s nastave zbog natjecanja, čak i ako su natjecanja u Hrvatskoj. Dok sam bila na EP i EYOF-u, učitelji su pratili i gledali moje utrke zajedno s mojim razredom. Zbog treninga se nisam morala odreći ničega, nego jednostavno nemam vremena za nekakve izlaske s prijateljima ili slično, ali to sve nadoknadim kad sam u Hrvatskoj.
Vita: Inače sam jako organizirana osoba i volim sve odraditi na vrijeme, pa sa školom i nemam nekih problema. Upisala sam jednu od težih škola u Zagrebu, Prvu gimnaziju. Profesori mi izlaze u susret što se tiče odgovaranja, ali smatram da dobra organizacija vremena odradi pola posla. Treniram šest puta tjedno i redovno idem u školu. Naravno, u mom razredu postoje učenici koji ništa ne treniraju i nerijetko se uspoređuju sa mnom u vezi stizanja s obavezama. Na kraju se ispostavlja da je sve moguće uz dobru volju i motivaciju, zato se nisam odrekla ni škole, ni sporta. Nije mi nimalo žao što svoje slobodno vrijeme ne provodim po noćnim izlascima jer sam pronašla svoju sreću u treniranju.
Foto: Prvenstvo Balkana za mlađe juniore, Bar
4. Za Laru: Jesi li se naviknula na život, školu i treninge u Njemačkoj? Planiraš li se u budućnosti vratiti u Hrvatsku ili se vidiš u Njemačkoj?
Kada sam tek došla u Njemačku, htjela sam prestati trenirati atletiku. Ulovila me neka faza da sam htjela početi igrati nogomet, ali nakon par mjeseci me mama odvela na jedan trening kod moje prve trenerice u Njemačkoj. Također me moj brat Mihael motivirao da se vratim jer je i on sam trenirao atletiku i tako sam ostala u atletici.
Nažalost, ta trenerica je nakon nekog vremena prestala raditi, ali tokom rada s njom, jednom tjedno sam išla na treninge kod mog današnjeg trenera. To je bila grupa za “napredne”. Kad je moja trenerica otišla, počela sam raditi svaki trening s mojim današnjim trenerom Rolandom. Nakon što završim školu, planiram se vratiti u Hrvatsku i tamo studirati jer me život u Njemačkoj ne privlači baš previše, a Hrvatska mi fali.
4. Za Vitu: Tek si drugi razred srednje škole i možda je malo rano za ovo pitanje, no jesi li možda razmišljala o odlasku u Ameriku nakon srednje škole ili negdje drugdje u inozemstvo?
Nakon završene srednje škole, planiram upisati neki fakultet s matematikom i fizikom, ali naravno, neću izostaviti ni KIF kao opciju. Želja mi je što duže ostati u atletici i voljela bih imati doticaj s njom i u srednjim godinama. Ne planiram seliti iz Hrvatske jer mislim da naša država ima dovoljno potencijala za napredovanje u gospodarskom području, pa sukladno tome, i u području sporta. Ne zanimaju me studiji u Americi iako se većina zanima za to. Smatram da jednom kad se iseli iz matične države, treba nastaviti život u drugoj državi.
5. Imaš li tremu pred natjecanje? Kakav je bio osjećaj stajati na start u finalu na EP, odnosno EYOF-u?
Lara: Tremu pred natjecanje imam skoro svaki put. Na EP nisam imala tremu jer sam već bila ostvarila svoj cilj, a to je bilo ući u finale. Pošto sam imala četvrto vrijeme, rekla sam sama sebi da šanse za medalju ima, ali i ako ju ne osvojim da je moj cilj ispunjen. Na startu sam samo mislila na to da što brže izađem iz zavoja i probam se izboriti za broncu, što na kraju i uspijevam u dramatičnoj završnici. Dok je na EYOF-u bilo upravo suprotno. Tamo sam imala ogromnu tremu prije finala jer sam bila jedan od favorita i trčala sam u osmoj stazi koju nikako nisam voljela, a nakon te trke mi je postala jedna od dražih, ha-ha.
Vita: Ponekad imam tremu pred natjecanje, ali to je dokaz da mi je stalo i da želim dati najbolje od sebe. Primjerice, u finalu utrke na EYOF-u sam imala užasnu tremu i bojala sam se kako će to sve ispasti. U tim situacijama pokušavam biti sabrana i uvijek se pomirim s prstom sudbine. Vjerujem da ću se susresti još puno puta s tim osjećajem, ali ne vidim to kao negativnu stvar.
6. Što bi izdvojila kao najdraži trenutak u karijeri do sada?
Lara: Definitivno treće mjesto na Europskom prvenstvu za mlađe juniore jer mi je to bilo prvo veće natjecanje i dala bih sve da to mogu još jednom proživjeti. Taj osjećaj kad stojiš na stazi sa zastavom je jednostavno nešto prelijepo, a uz to, ekipa iz reprezentacije je bila odlična. Svi su jedne druge bodrili i to je bilo predivno za vidjeti.
Vita: Kao najdraži trenutak u karijeri do sada izdvojila bih utrku na 100m s PH za seniore kada sam osvojila zlato. To mi je definitivno jedna od najdražih utrka jer sam se taj dan osjećala motivirano i ambiciozno.
Foto: Državno prvenstvo na 100m u Karlovcu, AK Karlovac
7. Što bi radije osvojila – svjetsko zlato ili olimpijsku broncu?
Lara: Dobro pitanje, ha-ha. Mislim da bih radije osvojila svjetsko zlato. Nema baš neki posebni razlog, nego jednostavno zlato je zlato. Ne bih se žalila ni da je olimpijska bronca jer Olimpijske igre su san svakog sportaša, pa tako i moj.
Vita: Vjerujem da ću jednog dana predstavljati Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu kao i na Olimpijskim igrama i toplo se nadam da će postojati mogućnost za medalju. Radije bih osvojila svjetsko zlato jer mislim da je konkurencija jača i da postoji manja šansa da se nešto osvoji. Dok s druge strane, bronca s olimpijskih igra također zvuči primamljivo jer se održavaju svake četiri godine pa je doživljaj sigurno drugačiji nego na SP-u.
8. Vas dvije ste na stazi glavne konkurentice. U kakvom ste odnosu van atletske staze?
Lara: Da, Vita i ja smo si glavne konkurentice i to je zapravo dobro jer mislim da jedna drugu motiviramo i guramo da budemo što bolje. Dok smo izvan staze najbolje prijateljice i kada sam ja u Hrvatskoj, treniramo skupa i to je ono što meni jako fali jer u Njemačkoj nemam nikoga tko bi mogao trenirati sa mnom poput Vite. Tako da dok smo na stazi smo si konkurencija, a izvan staze jako dobre prijateljice.
Vita: Lara i ja se znamo već dugi niz godina zato što smo trčale zajedno štafete kada smo bile mlađe. Danas smo si glavna konkurencija na stazi, a izvan nje smo najbolje prijateljice. Iako Lara živi u Njemačkoj, čujemo se svaki dan i izmjenjujemo poruke. Gotovo se u svemu slažemo i ne mogu si zamisliti da je nema u mom životu. Jedva čekam da se vidimo i da možemo zajedno provoditi vrijeme i trenirati.
9. Sljedeće sezone nas očekuje novo natjecanje, a to je prvenstvo Hrvatske u štafetama u dvorani. Veseliš li se tom natjecanju i voliš li trčati štafete?
Lara: Novom natjecanju se veselim jer jako volim štafete, no ne znam hoću li moći sudjelovati na njemu. Nadam se da ću biti u mogućnosti doći na to natjecanje, ali ako ne, svakako ću pratiti preko malih ekrana.
Vita: Obožavam štafete i generalno ih volim trčati. Jedini problem jest to što postoji puno veća mogućnost za greške, primjerice, kriva izmjena. Drugačiji je osjećaj trčati individualno i kao dio tima. Uvijek će se netko osjećati malo lošije ili će reagirati različito, stoga je potrebno imati još veću dozu motivacije i treba je znati prenositi na druge. Posebno se veselim štafeti 4x100m, kao i novom natjecanju koje će biti u dvorani. Mislim da će to biti zabavno i svakako jedno lijepo iskustvo.
10. I za kraj, kakvi su planovi za sljedeću sezonu?
Lara: Planovi za sljedeću sezonu su prvo u dvorani pokušati srušiti državni rekord na 60m za mlađe juniorke, a vani napasti rekord na 200m od Danijele Grgić još iz 2004. godine koji iznosi 24.02s. Taj rezultat je tri stotinke bolji od mog osobnog rekorda koji sam postavila ove godine. Ako sve bude dobro i bez ozljeda, nadam se poboljšanju državnog rekorda i na 100m kojeg od ove godine ja držim. Od nekih većih planova za sljedeću sezonu je izboriti nastup na Europskom juniorskom prvenstvu i obrana zlata na EYOF-u.
Vita: Nadam se još jednoj uspješnoj sezoni. Nemam nekakvih konkretnih planova za sezonu jer ne znam što će se događati, odnosno kakav će biti tijek zbivanja. Teško je prognozirati nešto unaprijed i ne volim baš pretjerano kalkulirati. Svakako na pameti, kao glavni cilj, imam poboljšanje osobnih rekorda.
Lara i Vita su tek na početku svojih sportskih karijera, a već su zaista puno postigle i mogu poslužiti kao primjer i uzor drugima.
Ako nastave ovako, i jednu i drugu zasigurno čekaju odlični rezultati u budućnosti, a mi im želimo dugačke karijere sa što manje ozljeda, nove osobne rekorde i puno sreće u nadolazećoj sezoni.
Foto: EYOF, Banska Bystrica, AK Agram
